PODJELE SIIZMA
Stranica 1/1
PODJELE SIIZMA
Admin Fri Oct 31, 2008 1:22 am
Podjele u okviru šhizma
Svaka religija posjeduje izvjestan broj osnovnih principa koji cine njen glavni temelj, kao i principe sekundarnog znacaja. Ukoliko se sljedbenici religije razlikuju u pogledu prirode osnovnih principa i njihovih sekundarnih aspekata, ali zadrzavaju zajednicke osnove, to nazivamo podjelom (inshi'ab) u okviru religije. Ovakve podjele postoje u svim tradicijama i religijama, a posebno u cetiri "otkrivene" religije [137], judaizmu, hrišcanstvu, zoroasterizmu i islamu.
Šhizam nije prolazio kroz bilo kakve podjele za vrijeme imamata prve trojice imama: Alija (A.S.), Hasana (A.S.) i Huseina (A.S.). Ali, nakon Huseinove (A.S.) mucenicke smrti, vecina šhita je prihvatila imamat Ali ibn Huseina al-Sedzada (A.S.), dok je manjina, poznata kao Kisanije, vjerovala da je treci Alijev sin, Muhamed ibn Hanafija, cetvrti imam, kao i ocekivani Mahdi (A.S.), da se nalazi u skrovitosti u planinama Radva [138], i da ce se pojaviti jednog dana. Nakon smrti imama al-Sadzada (A.S.), vecina šhita je kao imama prihvatila njegovog sina, Muhameda al-Bakira (A.S.), dok je manjina slijedila Zeida al-Šehida, drugog sina imama al-Sedzada, i postala poznata pod nazivom zeidije. Sljedjeci imama Muhameda al-Bakira (A.S.), šhiti su prihvatili njegovog sina, Dzafera al-Sadika (A.S.), za imama, a nakon smrti imama Dzafera (A.S.), vecina je sljedila njegovog sina, imama Musu al-Kazima (A.S.), kao sedmog imama. Istovremeno, jedna grupa je sljedila starijeg sina šestog imama, Ismaila, koji je umro za vrijeme zivota svoga oca, i ova zadnja grupa, koja se odvojila od vecinskog dijela šhita, postala je poznata kao ismailiti. Drugi su kao imama prihvatil ili Abdullaha al-Aftaha, ili Muhameda, koji su obojica bili sinovi šestog imama. Konacno, druga grupa se zaustavila kod samog šestog imama, smatrajuci ga zadnjim imamom. Na isti nacin, nakon mucenicke smrti imama Muse al-Kazima (A.S.), vecina je slijedila njegovog sina, Ali al-Ridu (A.S.), kao osmog imama. U svakom slucaju, izvjesna grupa, poznata kao vakifije [139](3), zaustavila se kod sedmog imama.
U periodu od osmog do dvanaestog imama, za koga vecina šhita vjeruje da je ocekivani Mahdi (A.S.), nije došlo ni do jedne vaznije podjele u okviru šhizma. Cak ako su se javljali neki dogadjaji u formi podjela, oni nisu trajali duze od nekoliko dana i nestajali su sami od sebe. Na primjer, Dzafer, sin desetog imama je zahtijevao da bude imam nakon smrti svoga brata, jedanaestog imama. Grupa ljudi ga je slijedila, ali se rasturila u roku od nekoliko dana, a Dzafer nije dalje insistirao na svom zahtjevu. Štaviše, medju šhitima postoje razlike u teološkim i pravnim pitanjima, koje se ne smiju smatrati podjelama na religijske škole. Takodje, babi i bahai sekta, koje se kao i batini (karamiti) razlikuju u pogledu principa (usul) i grana (furu) islama od ostalh muslimana, ne smiju se ni u kom smislu smatrati granama šhizma.
Sve sekte koje su se odvojile od šhizma nestale su u kratkom periodu, sem zeidija i ismailita, koji nastavljaju da postoje sve do danas. Zajednice ovih grana su aktivne u razlicitim dijelovima svijeta kao što su Jemen, Indija i Sirija. Zato cemo mi našu raspravu ograniciti na ove dvije grane, koje su zajedno sa vecinom šhita, (dvanaesto-imamski).
Svaka religija posjeduje izvjestan broj osnovnih principa koji cine njen glavni temelj, kao i principe sekundarnog znacaja. Ukoliko se sljedbenici religije razlikuju u pogledu prirode osnovnih principa i njihovih sekundarnih aspekata, ali zadrzavaju zajednicke osnove, to nazivamo podjelom (inshi'ab) u okviru religije. Ovakve podjele postoje u svim tradicijama i religijama, a posebno u cetiri "otkrivene" religije [137], judaizmu, hrišcanstvu, zoroasterizmu i islamu.
Šhizam nije prolazio kroz bilo kakve podjele za vrijeme imamata prve trojice imama: Alija (A.S.), Hasana (A.S.) i Huseina (A.S.). Ali, nakon Huseinove (A.S.) mucenicke smrti, vecina šhita je prihvatila imamat Ali ibn Huseina al-Sedzada (A.S.), dok je manjina, poznata kao Kisanije, vjerovala da je treci Alijev sin, Muhamed ibn Hanafija, cetvrti imam, kao i ocekivani Mahdi (A.S.), da se nalazi u skrovitosti u planinama Radva [138], i da ce se pojaviti jednog dana. Nakon smrti imama al-Sadzada (A.S.), vecina šhita je kao imama prihvatila njegovog sina, Muhameda al-Bakira (A.S.), dok je manjina slijedila Zeida al-Šehida, drugog sina imama al-Sedzada, i postala poznata pod nazivom zeidije. Sljedjeci imama Muhameda al-Bakira (A.S.), šhiti su prihvatili njegovog sina, Dzafera al-Sadika (A.S.), za imama, a nakon smrti imama Dzafera (A.S.), vecina je sljedila njegovog sina, imama Musu al-Kazima (A.S.), kao sedmog imama. Istovremeno, jedna grupa je sljedila starijeg sina šestog imama, Ismaila, koji je umro za vrijeme zivota svoga oca, i ova zadnja grupa, koja se odvojila od vecinskog dijela šhita, postala je poznata kao ismailiti. Drugi su kao imama prihvatil ili Abdullaha al-Aftaha, ili Muhameda, koji su obojica bili sinovi šestog imama. Konacno, druga grupa se zaustavila kod samog šestog imama, smatrajuci ga zadnjim imamom. Na isti nacin, nakon mucenicke smrti imama Muse al-Kazima (A.S.), vecina je slijedila njegovog sina, Ali al-Ridu (A.S.), kao osmog imama. U svakom slucaju, izvjesna grupa, poznata kao vakifije [139](3), zaustavila se kod sedmog imama.
U periodu od osmog do dvanaestog imama, za koga vecina šhita vjeruje da je ocekivani Mahdi (A.S.), nije došlo ni do jedne vaznije podjele u okviru šhizma. Cak ako su se javljali neki dogadjaji u formi podjela, oni nisu trajali duze od nekoliko dana i nestajali su sami od sebe. Na primjer, Dzafer, sin desetog imama je zahtijevao da bude imam nakon smrti svoga brata, jedanaestog imama. Grupa ljudi ga je slijedila, ali se rasturila u roku od nekoliko dana, a Dzafer nije dalje insistirao na svom zahtjevu. Štaviše, medju šhitima postoje razlike u teološkim i pravnim pitanjima, koje se ne smiju smatrati podjelama na religijske škole. Takodje, babi i bahai sekta, koje se kao i batini (karamiti) razlikuju u pogledu principa (usul) i grana (furu) islama od ostalh muslimana, ne smiju se ni u kom smislu smatrati granama šhizma.
Sve sekte koje su se odvojile od šhizma nestale su u kratkom periodu, sem zeidija i ismailita, koji nastavljaju da postoje sve do danas. Zajednice ovih grana su aktivne u razlicitim dijelovima svijeta kao što su Jemen, Indija i Sirija. Zato cemo mi našu raspravu ograniciti na ove dvije grane, koje su zajedno sa vecinom šhita, (dvanaesto-imamski).
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: PODJELE SIIZMA
Admin Fri Oct 31, 2008 8:08 pm
Zeidizam i njegove grane
Zeidije su sljedbenici Zeida al-Šehida, sina imama al-Sedzada. Zaid se 121/737 pobunio protiv kalife Umajida, Hišama Abdal-Malika, kada mu je izvjesna grupa izrazila odanost. Bitka se odigrala u Kufi izmedju Zeida i kalifine vojske, u kojoj je Zeid ubijen.
Sljedbenici su Zeida smatrali petim imamom iz poslanikove porodice. Nakon njega, njegov sin, Jahja ibn Zeid, koji se borio protiv kalife Valida ibn Jazida, i takodje bio ubijen došao je na njegovo mjesto. Nakon Jahje za imame su bili izabrani ibn Abdalah i Ibrahim ibn Abdalah, koji su se borili protiv abasidskog kalifa, Mansura al-Davanikija, i bili su, takodje, ubijeni.
Pocev od tada, za izvjesno vrijeme je postojalo rasulo u redovima zeida, dok se Nasir al-Utruš, potomak Zajidovog brata nije digao u Horasanu. Progonjen od strane vlasti u toj oblasti, on se povukao u Mazandaran (Tabaristan), ciji stanovnici još uvijek nisu bili prihvatili islam. Nakon trinaest godina misionarske aktivnosti u ovoj oblasti, on je veliki broj ljudi preveo u granu zeidi islama. Zatim je uz njihovu pomoc 301/913 osvojio oblast Mazandarana, i postao imam. Za izvjesno vrijeme, njegovi potomci su nastavili da vladaju kao imami u toj oblasti.
Prema zeidi vjerovanju bilo koji Fatimin (A.S.) (poslanikova cerka) potomak, koji zapocne dizanje u ime odbrane istine, moze postati imam, ukoliko je vjerski obrazovan, moralno cist, hrabar i velikodušan. Ipak, za izvjesno vrijeme nakon Utruša i njegovih potomaka nije bilo imama koji bi se podigli na ustanak sa macem sve do nedavno kada se imam Jahja, otprilike prije šezdeset godina, pobunio u Jemenu, koji je bio dio Otomanske imperije, ucinio ga nezavisnim i zapocio da vlada kao imam. Njegovi potomci su nastavili da vladaju tim regionom kao imami do skora.
Na pocetku su zeidi, kao sam Zeid, prvu dvojicu kalifa, Abu Bakra i Umara, smatrali svojim imamima. Ali, posle izvjesnog vrijemena pojedini od njih su poceli da imena prve dvojice kalifa brišu sa liste imama, stavljajuci Alija (A.S.) za prvog imama.
Prema onome što se zna o vjerovanjima zeida, moze se reci da su u pogledu islamskih principa (usul) sljedili put blizak putu mustalita, dok su u pogledu izvedenih institucija u pravu (furu') primjenjivali jurisprudenciju Abu Hanifa, osnivaca jedne od cetiri sunitskih pravnih škola. Oni su, takodje, razlikuju medjusobno, u pogledu izvjesnih pitanja.
Zeidije su sljedbenici Zeida al-Šehida, sina imama al-Sedzada. Zaid se 121/737 pobunio protiv kalife Umajida, Hišama Abdal-Malika, kada mu je izvjesna grupa izrazila odanost. Bitka se odigrala u Kufi izmedju Zeida i kalifine vojske, u kojoj je Zeid ubijen.
Sljedbenici su Zeida smatrali petim imamom iz poslanikove porodice. Nakon njega, njegov sin, Jahja ibn Zeid, koji se borio protiv kalife Valida ibn Jazida, i takodje bio ubijen došao je na njegovo mjesto. Nakon Jahje za imame su bili izabrani ibn Abdalah i Ibrahim ibn Abdalah, koji su se borili protiv abasidskog kalifa, Mansura al-Davanikija, i bili su, takodje, ubijeni.
Pocev od tada, za izvjesno vrijeme je postojalo rasulo u redovima zeida, dok se Nasir al-Utruš, potomak Zajidovog brata nije digao u Horasanu. Progonjen od strane vlasti u toj oblasti, on se povukao u Mazandaran (Tabaristan), ciji stanovnici još uvijek nisu bili prihvatili islam. Nakon trinaest godina misionarske aktivnosti u ovoj oblasti, on je veliki broj ljudi preveo u granu zeidi islama. Zatim je uz njihovu pomoc 301/913 osvojio oblast Mazandarana, i postao imam. Za izvjesno vrijeme, njegovi potomci su nastavili da vladaju kao imami u toj oblasti.
Prema zeidi vjerovanju bilo koji Fatimin (A.S.) (poslanikova cerka) potomak, koji zapocne dizanje u ime odbrane istine, moze postati imam, ukoliko je vjerski obrazovan, moralno cist, hrabar i velikodušan. Ipak, za izvjesno vrijeme nakon Utruša i njegovih potomaka nije bilo imama koji bi se podigli na ustanak sa macem sve do nedavno kada se imam Jahja, otprilike prije šezdeset godina, pobunio u Jemenu, koji je bio dio Otomanske imperije, ucinio ga nezavisnim i zapocio da vlada kao imam. Njegovi potomci su nastavili da vladaju tim regionom kao imami do skora.
Na pocetku su zeidi, kao sam Zeid, prvu dvojicu kalifa, Abu Bakra i Umara, smatrali svojim imamima. Ali, posle izvjesnog vrijemena pojedini od njih su poceli da imena prve dvojice kalifa brišu sa liste imama, stavljajuci Alija (A.S.) za prvog imama.
Prema onome što se zna o vjerovanjima zeida, moze se reci da su u pogledu islamskih principa (usul) sljedili put blizak putu mustalita, dok su u pogledu izvedenih institucija u pravu (furu') primjenjivali jurisprudenciju Abu Hanifa, osnivaca jedne od cetiri sunitskih pravnih škola. Oni su, takodje, razlikuju medjusobno, u pogledu izvjesnih pitanja.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: PODJELE SIIZMA
Admin Fri Oct 31, 2008 8:11 pm
Ismailizam i njegove grane
Imam Dzafer al-Sadik (A.S.) je imao sina koji se zvao Ismail, i koji je bio najstariji od njegove djece. Ismail je umro za vrijeme zivota svoga oca, koji je u vezi njegove smrti okupio svjedoke, ukljucujuci i guvernera Medine. U vezi ovog pitanja, pojedinci su vjerovali da Ismail nije umro, vec otišao pod okrilje skrovitosti, da ce se pojaviti ponovo kao ocekivani Mahdi (A.S.). Oni su vjerovali da je prikupljanje svjedoka od strane imama u vezi Ismailove smrti bio nacin prikrivanja istine u strahu prijed al-Mansurom, abasidskim kalifom. Druga grupa je vjerovala da je Ismail bio pravi imam, cija smrt je znacila prijenošenje imamata na njegovog sina Muhameda. treca grupa je, takoje, vjerovala da je, mada je umro za zivota svoga oca, on bio imam, i da je nakon njega imamat priješao na Muhameda ibn Ismaila i njegove potomke. Prve dvije grupe su ubrzo nestale, dok treca nastavlja da postoji do današnjih dana, i prošla je kroz odredjene podjele.
Ismailiti imaju filozofiju na mnogo nacina slicnu sabejcima (obozavaocima zvjezda), kombinovanu elementima hindu gnoseologije. U pogledu islamskih ucenja i pravila, oni vjeruju da svaka spoljašnja stvarnost (zahir) ima svoj unutrašnji aspekt (batin), a svaki element otkrovenja (tanzil) hermeneuticko i esotericno tumacenje (ta'wil).
Ismailiti vjeruju da zemlja nikada ne moze postojati bez Bozijeg dokaza (hujjah), Dokaz je dvovrstan: "govornik" (natiq) i "tihi" (samit). Govornik je poslanik, a tihi dokaz je imam ili valija (wali), koji je nasljednik, ili izvršilac poslanikovog testamenta (wasi). U svakom slucaju, Boziji dokaz je savršena teofanija Bozanstva.
Princip Bozijeg dokaza okrece se neprestano oko broja sedam. Poslanik (nabi), koga je Bog poslao, ima ulogu poslanstva (nubuwwat), donošenja Bozanskog zakona ili šerijata. Poslanik, koji je savršena manifestacija Boga, ima esotericku moc uvodjenja ljudi u Bozanske misterije (walayat). Nakon njega, sedam je izvršilaca njegovog testamenta (wasi), koji imaju moc izvršavanja njegovog testamenta (wasayat) i moc esoterickog uvodjenja u Bozanske tajne (walayat). Sedmi u nasljedivanju posjeduje ove dvije moci i, takodje, dodatnu moc poslanstva (nubuwwat). Ciklus sedmorice izvršilaca (wasis) se zatim ponavlja sa sedmim, kao poslanikom.
Ismailiti kazu da je Adam poslan kao vjerovesnik sa poslanickom moci i moci esoterickog upucivanja, i da je imao sedam izvršilaca od kojih je sedmi bio Nuh, koji je imao tri funkcije nubuwwat, wasayat i walayat. Ibrahim je bio Nuhov sedmi izvršilac, Musa sedmi Ibrahimov izvršilac, Isa sedmi Masin izvršilac, a Muhamed ibn Ismail, sedmi Muhamedov (S.A.) izvršilac.
Oni kao poslanikove izvršioce (wasi) smatraju: Alija (A.S.), Husein ibn Alija (A.S.) (imama Hasana ne ubrajaju u imame), Alija ibn Huseina al-Sadzada (A.S.), Muhameda al-Bakira (A.S.), Dzafera al-Sadika (A.S.), Ismail ibn Dzafera i Muhameda ibn Ismaila. Nakon ovog niza dolazi sedam potomaka Muhameda ibn Ismaila, cija imena su skrivena i tajna. Nakon njih dolazi prvih sedam vladara Fatimid dinastije u Egiptu, od kojih je prvi, Ubajdalah al-Mahdi, bio zacetnik ove dinastije. Ismailiti, takodje, vjeruju da je, dodatno Bozijem dokazu, na zemlji uvijek prisutno dvanaest vodja (naqib), koji su pratioci i elitni sljedbenici Bozijeg dokaza. Pojedine grane batinija, kao što su druzi, vjeruju da šest "vodja" potice od imama.
Imam Dzafer al-Sadik (A.S.) je imao sina koji se zvao Ismail, i koji je bio najstariji od njegove djece. Ismail je umro za vrijeme zivota svoga oca, koji je u vezi njegove smrti okupio svjedoke, ukljucujuci i guvernera Medine. U vezi ovog pitanja, pojedinci su vjerovali da Ismail nije umro, vec otišao pod okrilje skrovitosti, da ce se pojaviti ponovo kao ocekivani Mahdi (A.S.). Oni su vjerovali da je prikupljanje svjedoka od strane imama u vezi Ismailove smrti bio nacin prikrivanja istine u strahu prijed al-Mansurom, abasidskim kalifom. Druga grupa je vjerovala da je Ismail bio pravi imam, cija smrt je znacila prijenošenje imamata na njegovog sina Muhameda. treca grupa je, takoje, vjerovala da je, mada je umro za zivota svoga oca, on bio imam, i da je nakon njega imamat priješao na Muhameda ibn Ismaila i njegove potomke. Prve dvije grupe su ubrzo nestale, dok treca nastavlja da postoji do današnjih dana, i prošla je kroz odredjene podjele.
Ismailiti imaju filozofiju na mnogo nacina slicnu sabejcima (obozavaocima zvjezda), kombinovanu elementima hindu gnoseologije. U pogledu islamskih ucenja i pravila, oni vjeruju da svaka spoljašnja stvarnost (zahir) ima svoj unutrašnji aspekt (batin), a svaki element otkrovenja (tanzil) hermeneuticko i esotericno tumacenje (ta'wil).
Ismailiti vjeruju da zemlja nikada ne moze postojati bez Bozijeg dokaza (hujjah), Dokaz je dvovrstan: "govornik" (natiq) i "tihi" (samit). Govornik je poslanik, a tihi dokaz je imam ili valija (wali), koji je nasljednik, ili izvršilac poslanikovog testamenta (wasi). U svakom slucaju, Boziji dokaz je savršena teofanija Bozanstva.
Princip Bozijeg dokaza okrece se neprestano oko broja sedam. Poslanik (nabi), koga je Bog poslao, ima ulogu poslanstva (nubuwwat), donošenja Bozanskog zakona ili šerijata. Poslanik, koji je savršena manifestacija Boga, ima esotericku moc uvodjenja ljudi u Bozanske misterije (walayat). Nakon njega, sedam je izvršilaca njegovog testamenta (wasi), koji imaju moc izvršavanja njegovog testamenta (wasayat) i moc esoterickog uvodjenja u Bozanske tajne (walayat). Sedmi u nasljedivanju posjeduje ove dvije moci i, takodje, dodatnu moc poslanstva (nubuwwat). Ciklus sedmorice izvršilaca (wasis) se zatim ponavlja sa sedmim, kao poslanikom.
Ismailiti kazu da je Adam poslan kao vjerovesnik sa poslanickom moci i moci esoterickog upucivanja, i da je imao sedam izvršilaca od kojih je sedmi bio Nuh, koji je imao tri funkcije nubuwwat, wasayat i walayat. Ibrahim je bio Nuhov sedmi izvršilac, Musa sedmi Ibrahimov izvršilac, Isa sedmi Masin izvršilac, a Muhamed ibn Ismail, sedmi Muhamedov (S.A.) izvršilac.
Oni kao poslanikove izvršioce (wasi) smatraju: Alija (A.S.), Husein ibn Alija (A.S.) (imama Hasana ne ubrajaju u imame), Alija ibn Huseina al-Sadzada (A.S.), Muhameda al-Bakira (A.S.), Dzafera al-Sadika (A.S.), Ismail ibn Dzafera i Muhameda ibn Ismaila. Nakon ovog niza dolazi sedam potomaka Muhameda ibn Ismaila, cija imena su skrivena i tajna. Nakon njih dolazi prvih sedam vladara Fatimid dinastije u Egiptu, od kojih je prvi, Ubajdalah al-Mahdi, bio zacetnik ove dinastije. Ismailiti, takodje, vjeruju da je, dodatno Bozijem dokazu, na zemlji uvijek prisutno dvanaest vodja (naqib), koji su pratioci i elitni sljedbenici Bozijeg dokaza. Pojedine grane batinija, kao što su druzi, vjeruju da šest "vodja" potice od imama.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: PODJELE SIIZMA
Admin Fri Oct 31, 2008 8:13 pm
Batini
Godine 278/891, nekoliko godina prije pojave Ubajdalaha al-Mahdija u Sevjernoj Africi, u Kufi se pojavio jedan nepoznati covjek iz Kuzestana (iz juzne Persije), koji nije nikada otkrio svoje ime i identitet. On je postio za vrijeme dana i cinio namaz nocu i zaradivao za zivot svojim sopstvenim radom. On je pozivao ljude da se prikljuce stazi ismailita i bio je u stanju da okupi veliki broj ljudi oko sebe. On je medju njima odabrao dvanaestoricu"'vodja" (naqib) i zatim je otišao u Damask. Nakon napuštanja Kufe više se o njemu nije culo. Ovog nepoznatog covjeka zamenio je Ahmad, poznat kao Karamit, koji je pocio da propagira ucenja batinija u Iraku. Kako su istoricari zabjelezili, on je zasnovao dva dnevna namaza umjesto islamskih pet, uklonio je neophodnost obrednog pranja nakon seksualnog cina, a konzumiranje vina je ucinio dopuštenim. Savremenici ovih dogadaja, drugi lideri batinija, ustali su da pozovu ljude da sljede njihov put i okupili su grupu sljedbenika.
Batini nisu imali poštovanje u odnosu na zivote i imovinu onih koji su bili izvan njihove grupe. Iz ovog razloga su zapoceli pobune u gradovima Iraka, Bahreina, Jemena i Sirije, prosipajuci ljudsku krv i pljackajuci njihovo blago. Mnogo puta su zaustavljali karavane onih koji su cinili hodocašca u Meku, ubijajuci desetine hiljada hodocasnika, otimajuci njihovu imovinu i kamile.
Abu Tahir al-Karmati, jedan od lidera Karamita, koji je 311/923. osvojio Basru, ne propuštajuci da ubija i pljacka, krenuo je sa velikom grupom batinija za Meku 317/923. Nakon slamanja kratkog otpora drzavne vojske, on je ušao u grad i masakrirao stanovništvo, kao i novopristigle hodocasnike. Cak su i Masdzidom al-haram (dzamija Kabe) i samom casnom Kabom tekli potoci krvi. On je prekrivac na Kabi podjelio izmedju svojih ucenika. On je srušio vrata Kabe i crni kamen vratio nazad u Jemen. U toku dvadeset dvije godine crni kamen je bio u rukama Karamita. Kao rezultat svega toga, vecina muslimana se sasvim otcepila od batinija, smatrajuci ih van granica islama. Cak ih se i Ubajdalah al-Mahdi, vladar Fatimida, koji se tih dana pojavio u Sevjernoj Africi, smatrajuci sebe ocekivanim Mahdijem, gnušao.
Prema videnju istoricara, svojstvena karakteristika ucenja batinija je da interprijetira spoljašnje aspekta islama na esotericki nacin, smatrajuci da su spoljašnji vidovi šerijata iskljucivo za jednostavne ljude, ogranicene inteligencije i lišene duhovne savršenosti. Ipak, imami batinija su povremeno nalagali primjenu i pracenje odredjenih pravila i zakona.
Godine 278/891, nekoliko godina prije pojave Ubajdalaha al-Mahdija u Sevjernoj Africi, u Kufi se pojavio jedan nepoznati covjek iz Kuzestana (iz juzne Persije), koji nije nikada otkrio svoje ime i identitet. On je postio za vrijeme dana i cinio namaz nocu i zaradivao za zivot svojim sopstvenim radom. On je pozivao ljude da se prikljuce stazi ismailita i bio je u stanju da okupi veliki broj ljudi oko sebe. On je medju njima odabrao dvanaestoricu"'vodja" (naqib) i zatim je otišao u Damask. Nakon napuštanja Kufe više se o njemu nije culo. Ovog nepoznatog covjeka zamenio je Ahmad, poznat kao Karamit, koji je pocio da propagira ucenja batinija u Iraku. Kako su istoricari zabjelezili, on je zasnovao dva dnevna namaza umjesto islamskih pet, uklonio je neophodnost obrednog pranja nakon seksualnog cina, a konzumiranje vina je ucinio dopuštenim. Savremenici ovih dogadaja, drugi lideri batinija, ustali su da pozovu ljude da sljede njihov put i okupili su grupu sljedbenika.
Batini nisu imali poštovanje u odnosu na zivote i imovinu onih koji su bili izvan njihove grupe. Iz ovog razloga su zapoceli pobune u gradovima Iraka, Bahreina, Jemena i Sirije, prosipajuci ljudsku krv i pljackajuci njihovo blago. Mnogo puta su zaustavljali karavane onih koji su cinili hodocašca u Meku, ubijajuci desetine hiljada hodocasnika, otimajuci njihovu imovinu i kamile.
Abu Tahir al-Karmati, jedan od lidera Karamita, koji je 311/923. osvojio Basru, ne propuštajuci da ubija i pljacka, krenuo je sa velikom grupom batinija za Meku 317/923. Nakon slamanja kratkog otpora drzavne vojske, on je ušao u grad i masakrirao stanovništvo, kao i novopristigle hodocasnike. Cak su i Masdzidom al-haram (dzamija Kabe) i samom casnom Kabom tekli potoci krvi. On je prekrivac na Kabi podjelio izmedju svojih ucenika. On je srušio vrata Kabe i crni kamen vratio nazad u Jemen. U toku dvadeset dvije godine crni kamen je bio u rukama Karamita. Kao rezultat svega toga, vecina muslimana se sasvim otcepila od batinija, smatrajuci ih van granica islama. Cak ih se i Ubajdalah al-Mahdi, vladar Fatimida, koji se tih dana pojavio u Sevjernoj Africi, smatrajuci sebe ocekivanim Mahdijem, gnušao.
Prema videnju istoricara, svojstvena karakteristika ucenja batinija je da interprijetira spoljašnje aspekta islama na esotericki nacin, smatrajuci da su spoljašnji vidovi šerijata iskljucivo za jednostavne ljude, ogranicene inteligencije i lišene duhovne savršenosti. Ipak, imami batinija su povremeno nalagali primjenu i pracenje odredjenih pravila i zakona.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: PODJELE SIIZMA
Admin Fri Oct 31, 2008 8:14 pm
Nizari, mustaliti, Druzi i mukani
Nizari: Ubajdalah al-Mahdi, koji se pojavio u Sevjernoj Africi 292/904, i proglasio svoj imamat kao ismailit, osnivajuci vladavinu Fatimida, osnivac je dinastije ciji su potomci ucinili Kairo centrom svog kalifata. U toku sedam generacija, ovaj sultanat i ismailski imamat, nastavljali su se bez bilo kakvih podjela. Nakon smrti sedmog imama, al-Mustansira bi'laha Muida ibn Alija, njegovi sinovi, Nizar i Mustail, zapoceli su razmirice vezane za kalifat i imamat. Nakon duzeg sukobljavanja i krvavih borbi, al-Mustail je pobjedio. On je zarobio svoga brata Nizara, stavljajuci ga u tamnicu, gde je umro.
Oni koji su prihvatili Fatimide su se, nastavljajuci sa sukobljavanjima, podjelili u dvije grupe: nizare i mustalite. Nizari su sljedbenici Hasana al-Sabaha, koji je bio jedan od bliskih saradnika al-Mustansira. Nakon Nizarove smrti, Hasan al-Sabah je, zbog svoje pomoci Nizaru, proteran iz Egipta od strane al-Mustalija. On je došao u Persiju i nakon kratkog vrijemena se pojavio u utvrdjenju Alamuta, u blizini Kazvina. On je osvojio Alamut i nekolicinu obliznjih utvrdjenja. Tu je zasnovao svoju vladavinu i, takodje zapoceo da poziva ljude na put ismailita.
Nakon Hasanove smrti 518/1124, Buzurg Umid Rudbari, a nakon njega njegov sin, Kija Muhamed, nastavili su da upravljaju, sljedjeci metode i nacine Hasana al-Sabaha. Nakon Kija Muhameda, njegov sin, Hasan Ala Dhikrihi'l Salam, cetvrti vladar Alamuta, izmjenio je nacine Hasana al-Sabbaha, koji je bio nizarit, i postao je batini. Od tada su ismailitska utvrdjenja nastavila da postoje kao batini. cetiri druga vladara, Muhamed ibn-Ala Dikruhi l'Salam, Dzalal al-Din Hasan, Ala al-Din i Rukn al-Din Huršah, postajali su sultani i imami jedan za drugim, sve dok Persiju nije pokorio, Hulagu, mongolski osvajac. On je opkolio sve ismailitska utvrdjenja, ubivši sva ismailite i sravnivšh njihova utvrdjenja sa zemljom.
Vijekovima kasnije, 1255/1839, Aga Kan iz Mahalata u Persiji, koji je pripadao nizaritima, ustao je protiv Muhameda Šaha Kadzara u Kermanu, ali je bio porazen i utekao je u Bombaj. Tamo je propagirao svoj batini-nizaritski put, koji se nastavlja do današnjeg dana.
Nizariti se danas nazivaju aka-handisi.
Mustaliti: Mustaliti su bili sljedbenici Mustalija. Njihov imamat se nastavljao za vrijeme Fatimid dinastije u Egiptu, dok nije svrgnuta 567/1171. Kratko zatim, bohra sekta, sljedjeci ista ucenja, pojavila se u Indiji i opstala do danas.
Druzi: Druzi, koji zive u planinama Druza u Siriji (kao i u Libanu) bili su direktni sljedbenici kalifa Fatimida. Ali, kao rezultat misionarske aktivnosti Naštakina, Druzi su se prikljucili sekti batinija. Druzi su se zaustavili kod šestog kalifa Fatimida, al-Hakima bi'llaha, za koga drugi vjeruju da je ubijen, i tvrde da je u tajnovitosti. On se uspjeo na nebo i ponovo ce se pojaviti na svijetu.
Mukani: Mukani su prvo bili ucenici Ata al-Marvija, poznatog kao Mukana, koji je u skladu sa istorijskim izvorima bio sljedbenik Abu Muslima iz Korasana. Nakon smrti Abu Muslima, Mukana je tvrdio da je Abu Muslimov duh inkarniran u njemu. Ubrzo je poceo tvrditi da je poslanik, a kasnije, bozanstvo. Konacno, 162/777 godine opkoljen je u utvrdjenju Kabaša u Transaksoniji. Kada je postao siguran da ce biti zarobljen i ubijen, bacio se u vatru zajedno sa nekolicinom svojih ucenika, i izgoreo. Njegovi sljedbenici su uskoro prihvatil ismailizam i puteve batinija.
Nizari: Ubajdalah al-Mahdi, koji se pojavio u Sevjernoj Africi 292/904, i proglasio svoj imamat kao ismailit, osnivajuci vladavinu Fatimida, osnivac je dinastije ciji su potomci ucinili Kairo centrom svog kalifata. U toku sedam generacija, ovaj sultanat i ismailski imamat, nastavljali su se bez bilo kakvih podjela. Nakon smrti sedmog imama, al-Mustansira bi'laha Muida ibn Alija, njegovi sinovi, Nizar i Mustail, zapoceli su razmirice vezane za kalifat i imamat. Nakon duzeg sukobljavanja i krvavih borbi, al-Mustail je pobjedio. On je zarobio svoga brata Nizara, stavljajuci ga u tamnicu, gde je umro.
Oni koji su prihvatili Fatimide su se, nastavljajuci sa sukobljavanjima, podjelili u dvije grupe: nizare i mustalite. Nizari su sljedbenici Hasana al-Sabaha, koji je bio jedan od bliskih saradnika al-Mustansira. Nakon Nizarove smrti, Hasan al-Sabah je, zbog svoje pomoci Nizaru, proteran iz Egipta od strane al-Mustalija. On je došao u Persiju i nakon kratkog vrijemena se pojavio u utvrdjenju Alamuta, u blizini Kazvina. On je osvojio Alamut i nekolicinu obliznjih utvrdjenja. Tu je zasnovao svoju vladavinu i, takodje zapoceo da poziva ljude na put ismailita.
Nakon Hasanove smrti 518/1124, Buzurg Umid Rudbari, a nakon njega njegov sin, Kija Muhamed, nastavili su da upravljaju, sljedjeci metode i nacine Hasana al-Sabaha. Nakon Kija Muhameda, njegov sin, Hasan Ala Dhikrihi'l Salam, cetvrti vladar Alamuta, izmjenio je nacine Hasana al-Sabbaha, koji je bio nizarit, i postao je batini. Od tada su ismailitska utvrdjenja nastavila da postoje kao batini. cetiri druga vladara, Muhamed ibn-Ala Dikruhi l'Salam, Dzalal al-Din Hasan, Ala al-Din i Rukn al-Din Huršah, postajali su sultani i imami jedan za drugim, sve dok Persiju nije pokorio, Hulagu, mongolski osvajac. On je opkolio sve ismailitska utvrdjenja, ubivši sva ismailite i sravnivšh njihova utvrdjenja sa zemljom.
Vijekovima kasnije, 1255/1839, Aga Kan iz Mahalata u Persiji, koji je pripadao nizaritima, ustao je protiv Muhameda Šaha Kadzara u Kermanu, ali je bio porazen i utekao je u Bombaj. Tamo je propagirao svoj batini-nizaritski put, koji se nastavlja do današnjeg dana.
Nizariti se danas nazivaju aka-handisi.
Mustaliti: Mustaliti su bili sljedbenici Mustalija. Njihov imamat se nastavljao za vrijeme Fatimid dinastije u Egiptu, dok nije svrgnuta 567/1171. Kratko zatim, bohra sekta, sljedjeci ista ucenja, pojavila se u Indiji i opstala do danas.
Druzi: Druzi, koji zive u planinama Druza u Siriji (kao i u Libanu) bili su direktni sljedbenici kalifa Fatimida. Ali, kao rezultat misionarske aktivnosti Naštakina, Druzi su se prikljucili sekti batinija. Druzi su se zaustavili kod šestog kalifa Fatimida, al-Hakima bi'llaha, za koga drugi vjeruju da je ubijen, i tvrde da je u tajnovitosti. On se uspjeo na nebo i ponovo ce se pojaviti na svijetu.
Mukani: Mukani su prvo bili ucenici Ata al-Marvija, poznatog kao Mukana, koji je u skladu sa istorijskim izvorima bio sljedbenik Abu Muslima iz Korasana. Nakon smrti Abu Muslima, Mukana je tvrdio da je Abu Muslimov duh inkarniran u njemu. Ubrzo je poceo tvrditi da je poslanik, a kasnije, bozanstvo. Konacno, 162/777 godine opkoljen je u utvrdjenju Kabaša u Transaksoniji. Kada je postao siguran da ce biti zarobljen i ubijen, bacio se u vatru zajedno sa nekolicinom svojih ucenika, i izgoreo. Njegovi sljedbenici su uskoro prihvatil ismailizam i puteve batinija.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Similar topicsStranica 1/1
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu|
|
|