KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Ko je Ehlibejt :: KO SU DVANESTORICA POSLANIKOVIH NASLJEDNIKA? :: KRATAK PRIJEGLED ZIVOTA DVANAESTORICE IMAMA
Stranica 1/1
KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:12 pm
Prvi imam
Amir al-mu'minin Ali - neka je mir sa njim! - bio je sin Abu Taliba, šejha Bani Hašima. Abu Talib je bio stric i staratelj casnog poslanika (S.A.) i osoba koja je poslanika (S.A.) dovela u svoj dom i podizala ga kao sopstvenog sina. Nakon što je poslanik (S.A.) odabran za vjerovesnicku misiju, Abu Talib je nastavio da ga podrzava i odbija od njega zlo koje je dolazilo od nevjernika medju Arapima, i posebno medju Kurejšijama.
Saglasno poznatim predanjima, Ali (A.S.) je rodjen deset godina prije pocetka prorokove poslanicke misije. Kada mu je bilo šest godina, usljed oskudice koja je vladala u Meki, napustio je ocevu i prijeselio se u kucu svoga rodjaka, poslanika (S.A.). Tu je bio stavljen pod direktni nadzor i zaštitu casnog poslanika (S.A.)
Nekoliko godina kasnije, kada je poslanik (S.A.) darovan Bozanskim darom poslanstva, i po prvi put primio Bozansku objavu u pecini Hira, nakon napuštanja pecine, a pri povratku u grad i svoju kucu, sreo je Alija (A.S.). Rekao mu je šta se desilo, nakon cega je Ali (A.S.) prihvatio novu vjeru. Ponovo, na skupu koji je organizovao radi pozivanja svojih rodjaka na prihvatanje nove vjere, poslanik (S.A.) je rekao da ce prvi koji prihvati njegov poziv biti njegov zamjenik, pomocnik i izaslanik. Jedina osoba koja je ustala sa svog mjesta i prihvatila vjeru bio je Ali (A.S.) i poslanik (S.A.) je prihvatio njegov pristup vjeri . Tako je Ali (A.S.) bio prvi covjek u islamu koji je prihvatio vjeru i prvi je medju poslanikovim (S.A.) sljedbenicima koji nikada nije cinio ibadet drugom, do jednom Bogu. Ali (A.S.) je uvijek bio u društvu poslanika (S.A.) sve dok se poslanik (S.A.) nije preselio iz Meke u Medinu.
U noci iseljenja u Medinu (hidzra), kada su nevjernici opkolili poslanikovu (S.A.) kucu, odlucni da napadnu njegov dom krajem noci i masakriraju ga dok je na spavanju, Ali (A.S.) je spavao na poslanikovom (S.A.) mjestu, dok je poslanik (S.A.) napustio kucu i krenuo ka Medini. Nakon poslanikovog odlaska, saglasno njegovoj zelji, Ali (A.S.) je vratio zaloge i dragocjenosti koje su oni ostavili kod poslanika (S.A.). Tada je on krenuo za Medinu sa svojom majkom, poslanikovom kceri i sa druge dvije zene. Ali (A.S.) je u Medini, takodje, bio stalno u društvu poslanika (S.A.), u javnosti i privatno. Poslanik (S.A.) je dao Fatimu, svoju voljenu kcer, koju je rodila Hatidza, Aliju (A.S.) za zenu, a kada je poslanik (S.A.) stvarao veze bratstva medju svojim pratiocima, Aliju (A.S.) je odabrao za svoga brata.
Ali (A.S.) je bio u svim ratovima u kojima je poslanik (S.A.) ucestvovao, sem u bici kod Tabuka, kada mu je nalozeno da ostane u Medini umjesto poslanika (S.A.). On se nije povukao ni iz jedne bitke, niti je okrenuo svoje lice od bilo kog neprijatelja. Nikada nije bio neposlušan poslaniku (S.A.), tako da je poslanik (S.A.) rekao:
"Ali se nikada ne odvaja od istine, niti istina od Alija."
Na dan poslanikovog prijeseljenja, Ali (A.S.) je imao trideset i tri godine. lako je bio prvi po religijskim odlikama i najistaknutiji medju poslanikovim (S.A.) pratiocima on je potisnut u stranu u pogledu kalifata uz tvrdnju da je isuviše mlad i da medju ljudima ima isuviše neprijatelja zbog prolivanja krvi idolopoklonika u borbama u kojima je ucestvovao sa poslanikom (S.A.). Tako je Ali (A.S.) skoro u potpunosti odstranjen iz javnih poslova. On se povukao u svoj dom gde je zapoceo da odabrane pojedince poducava Bozanskoj nauci, i na taj nacin je proveo dvadeset i pet godina kalifata prve trojice kalifa koji su nasljedili poslanika (S.A.). Kada je treci kalifa pogubljen, ljudi su svoju odanost izrazili njemu i on je izabran za kalifu.
Za vrijeme njegovog kalifata, u trajanju od cetiri godine i devet mjeseci, Ali (A.S.) je sljedio poslanikov (S.A.) put i svom kalifatu je dao oblik duhovnog pokreta i obnove, i zapoceo je sa mnogo razlicitih vrsta preobrazaja. Prirodno, te promjene su bile suprotne interesima pojedinih grupa koje su tragale za svojim sopstvenim interesima. Rezultat toga je bio da je grupa pratilaca (medju kojima su najvazniji bili Talha i Zubeir, koji su, takodje, stekli Ajšinu, a pogotovo Muavijinu podršku) osvetu za smrt treceg kalifa nacinila izgovorom za podizanje na pobunu, i zapocela da se buni i bori protiv Alija (A.S.). Radi suzbijanja gradjanskih pobuna i sukoba, Ali (A.S.) je vodio bitku u blizini Basre, poznatu pod nazivom "Bitka oko deve", protiv Talhe i Zubeira, u koju je Ajša, "majka vjernika", takodje, bila ukljucena. On je vodio i drugu bitku protiv Muavije na granici izmedju Iraka i Sirije, koja je trajala godinu i po dana, i koja je poznata kao "Bitka za Sifin". On se, takodje, borio protiv Havaridza kod Nahravana, u bici poznatoj kao "Bitka za Nahravan". Tako je vecina vremena Alijevog (A.S.) kalifata prošla u savladavanju unutrašnjeg otpora. Konacno, ujutro na dan devetnaestog ramazana, 40. godine nakon hidzre, dok se molio u dzamiji u Kufi, Alija (A.S.) je ranio jedan od Havaridza, i on je umro kao šehid u noci 21. ramazana.
Na osnovu saglasnog svjedocenja prijatelja i neprijatelja, Ali (A.S.) nije imao nedostataka sa stanovišta ljudske savršenosti. I u pogledu religijskih odlika, on je bio savršen primjer odgajanja i poduka datih od strane poslanika (S.A.). Rasprave koje su se vodile vezano za njegovu licnost, knjige napisane u vezi njega od strane šhita, sunita i pripadnika drugih religija, kao i onih koji su bili samo radoznali iz kruga van religijskih okvira, teško da se mogu izjednaciti u pogledu bilo koje druge istorijske licnosti. U nauci i saznanju Ali (A.S.) je bio najobrazovaniji medju poslanikovim (S.A.) pratiocima, i medju muslimanima uopšte. Kroz svoje ucene rasprave, on je bio prvi u islamu koji je otvorio vrata za logicko razmatranje i dokazivanje i za tumacenje "Bozanskih nauka" ili metafizike (ma'riff-i ilahiyah). On je govorio o esotericnoj strani Kur'ana i sastavio je arapsku gramatiku kako bi ocuvao kur'anski vid objašnjavanja. On je bio najveci arapski govornik (kako je pomenuto u prvom djelu ove knjige).
Alijeva (A.S.) hrabrost je bila poslovicna. Ni u jednom od ratova u kojima je ucestvovao za vrijeme poslanikovog (S.A.) zivota, i kasnije, nije pokazao strah ni zabrinutost. lako su se u mnogim bitkama, kakve su bile one kod Uhuda, Hunejna, Hajbera i Hendeka, poslanikovi pomocnici i muslimanski vojnici tresli od straha, rasturili bojne redove i bjezali, on nikada nije okrenuo svoja ledja neprijatelju. Nikada ratnik ni vojnik, koji bi Alija (A.S.) izazvali na borbu, ne bi izašli zivi iz nje. cak, kao pravi vitez, on nije nikada posekao slabog neprijatelja, niti je proganjao one koji su bjezali. Nije ucestvovao u iznenadnim napadima, niti u navodjenju vodenih struja prema neprijateljima. Istorijski je potvrdjeno kao sigurno da je u sukobu kod Hajbera, u napadu na utvrdjenje, stigao do zvijekira na vratima, iznenadnim udarcem ih izvalio i razbio [286]. Takodje, na dan pobjede nad Mekom, poslanik (S.A.) je nalozio da se idoli unište. Idol "Hobal" je bio najveci medju idolima u Meki, ogroman kameni kip postavljen na vrh Kabe. Postupajuci po poslanikovoj (S.A.) zapovijesti, Ali (A.S.) se popeo na poslanikova (S.A.) ramena, uzvjerao se do vrha Kabe, povukao "Hobala" sa njegovog mjesta i bacio ga dole.
Ali (A.S.), takodje, nije imao ravnoga u religijskom isposništvu i ibadetu Bogu. U odgovoru onima koji su se zalili na Alijevu (A.S.) ljutnju u odnosu na njih, poslanik (S.A.) je rekao:
"Ne priblizavajte se Aliju, jer je on u stanju Bozanskog zanosa i zaborava".
Abu Darda, jedan od pratilaca, vidio je jednog dana Alijevo (A.S.) tijelo u zasadu palmi u Medini, kako lezi na zemlji tvrdo kao kamen. On je otišao do Alijeve (A.S.) kuce da obavijesti njegovu plemenitu suprugu, poslanikovu (S.A.) kcer, i da izrazi svoje saucešce. Poslanikova (S.A.) kcer je rekla: "Moj rodjak (Ali) nije mrtav. Najvjerovatnije se onesvijestio iz straha od Boga. U takvo stanje cesto zapada."
Postoje mnoge price o Alijevoj (A.S.) ljubaznosti prema poniznima, samilosti prema siromašnima, velikodušnosti i darezljivosti za one koji su u bijedi i oskudici. Ali (A.S.) je sve što bi zaradio trošio na pomoc siromašnima i ugrozenima, a on sam je zivio na najjednostavniji i najoskudniji nacin. Ali (A.S.) je volio rad na zemlji i veliki dio svog vremena je provodio kopajuci bunare, sadeci drvece i obradjujuci polja. Ali, sva obradjena polja ili izgradjene bunare davo bi na dar (waqf) siromašnima. Njegovi pokloni, poznati kao "Alijevi darovi", ostvarivali su znacajan prihod od dvadeset i cetiri hiljade zlatnih dinara potkraj njegovog zivota.
Amir al-mu'minin Ali - neka je mir sa njim! - bio je sin Abu Taliba, šejha Bani Hašima. Abu Talib je bio stric i staratelj casnog poslanika (S.A.) i osoba koja je poslanika (S.A.) dovela u svoj dom i podizala ga kao sopstvenog sina. Nakon što je poslanik (S.A.) odabran za vjerovesnicku misiju, Abu Talib je nastavio da ga podrzava i odbija od njega zlo koje je dolazilo od nevjernika medju Arapima, i posebno medju Kurejšijama.
Saglasno poznatim predanjima, Ali (A.S.) je rodjen deset godina prije pocetka prorokove poslanicke misije. Kada mu je bilo šest godina, usljed oskudice koja je vladala u Meki, napustio je ocevu i prijeselio se u kucu svoga rodjaka, poslanika (S.A.). Tu je bio stavljen pod direktni nadzor i zaštitu casnog poslanika (S.A.)
Nekoliko godina kasnije, kada je poslanik (S.A.) darovan Bozanskim darom poslanstva, i po prvi put primio Bozansku objavu u pecini Hira, nakon napuštanja pecine, a pri povratku u grad i svoju kucu, sreo je Alija (A.S.). Rekao mu je šta se desilo, nakon cega je Ali (A.S.) prihvatio novu vjeru. Ponovo, na skupu koji je organizovao radi pozivanja svojih rodjaka na prihvatanje nove vjere, poslanik (S.A.) je rekao da ce prvi koji prihvati njegov poziv biti njegov zamjenik, pomocnik i izaslanik. Jedina osoba koja je ustala sa svog mjesta i prihvatila vjeru bio je Ali (A.S.) i poslanik (S.A.) je prihvatio njegov pristup vjeri . Tako je Ali (A.S.) bio prvi covjek u islamu koji je prihvatio vjeru i prvi je medju poslanikovim (S.A.) sljedbenicima koji nikada nije cinio ibadet drugom, do jednom Bogu. Ali (A.S.) je uvijek bio u društvu poslanika (S.A.) sve dok se poslanik (S.A.) nije preselio iz Meke u Medinu.
U noci iseljenja u Medinu (hidzra), kada su nevjernici opkolili poslanikovu (S.A.) kucu, odlucni da napadnu njegov dom krajem noci i masakriraju ga dok je na spavanju, Ali (A.S.) je spavao na poslanikovom (S.A.) mjestu, dok je poslanik (S.A.) napustio kucu i krenuo ka Medini. Nakon poslanikovog odlaska, saglasno njegovoj zelji, Ali (A.S.) je vratio zaloge i dragocjenosti koje su oni ostavili kod poslanika (S.A.). Tada je on krenuo za Medinu sa svojom majkom, poslanikovom kceri i sa druge dvije zene. Ali (A.S.) je u Medini, takodje, bio stalno u društvu poslanika (S.A.), u javnosti i privatno. Poslanik (S.A.) je dao Fatimu, svoju voljenu kcer, koju je rodila Hatidza, Aliju (A.S.) za zenu, a kada je poslanik (S.A.) stvarao veze bratstva medju svojim pratiocima, Aliju (A.S.) je odabrao za svoga brata.
Ali (A.S.) je bio u svim ratovima u kojima je poslanik (S.A.) ucestvovao, sem u bici kod Tabuka, kada mu je nalozeno da ostane u Medini umjesto poslanika (S.A.). On se nije povukao ni iz jedne bitke, niti je okrenuo svoje lice od bilo kog neprijatelja. Nikada nije bio neposlušan poslaniku (S.A.), tako da je poslanik (S.A.) rekao:
"Ali se nikada ne odvaja od istine, niti istina od Alija."
Na dan poslanikovog prijeseljenja, Ali (A.S.) je imao trideset i tri godine. lako je bio prvi po religijskim odlikama i najistaknutiji medju poslanikovim (S.A.) pratiocima on je potisnut u stranu u pogledu kalifata uz tvrdnju da je isuviše mlad i da medju ljudima ima isuviše neprijatelja zbog prolivanja krvi idolopoklonika u borbama u kojima je ucestvovao sa poslanikom (S.A.). Tako je Ali (A.S.) skoro u potpunosti odstranjen iz javnih poslova. On se povukao u svoj dom gde je zapoceo da odabrane pojedince poducava Bozanskoj nauci, i na taj nacin je proveo dvadeset i pet godina kalifata prve trojice kalifa koji su nasljedili poslanika (S.A.). Kada je treci kalifa pogubljen, ljudi su svoju odanost izrazili njemu i on je izabran za kalifu.
Za vrijeme njegovog kalifata, u trajanju od cetiri godine i devet mjeseci, Ali (A.S.) je sljedio poslanikov (S.A.) put i svom kalifatu je dao oblik duhovnog pokreta i obnove, i zapoceo je sa mnogo razlicitih vrsta preobrazaja. Prirodno, te promjene su bile suprotne interesima pojedinih grupa koje su tragale za svojim sopstvenim interesima. Rezultat toga je bio da je grupa pratilaca (medju kojima su najvazniji bili Talha i Zubeir, koji su, takodje, stekli Ajšinu, a pogotovo Muavijinu podršku) osvetu za smrt treceg kalifa nacinila izgovorom za podizanje na pobunu, i zapocela da se buni i bori protiv Alija (A.S.). Radi suzbijanja gradjanskih pobuna i sukoba, Ali (A.S.) je vodio bitku u blizini Basre, poznatu pod nazivom "Bitka oko deve", protiv Talhe i Zubeira, u koju je Ajša, "majka vjernika", takodje, bila ukljucena. On je vodio i drugu bitku protiv Muavije na granici izmedju Iraka i Sirije, koja je trajala godinu i po dana, i koja je poznata kao "Bitka za Sifin". On se, takodje, borio protiv Havaridza kod Nahravana, u bici poznatoj kao "Bitka za Nahravan". Tako je vecina vremena Alijevog (A.S.) kalifata prošla u savladavanju unutrašnjeg otpora. Konacno, ujutro na dan devetnaestog ramazana, 40. godine nakon hidzre, dok se molio u dzamiji u Kufi, Alija (A.S.) je ranio jedan od Havaridza, i on je umro kao šehid u noci 21. ramazana.
Na osnovu saglasnog svjedocenja prijatelja i neprijatelja, Ali (A.S.) nije imao nedostataka sa stanovišta ljudske savršenosti. I u pogledu religijskih odlika, on je bio savršen primjer odgajanja i poduka datih od strane poslanika (S.A.). Rasprave koje su se vodile vezano za njegovu licnost, knjige napisane u vezi njega od strane šhita, sunita i pripadnika drugih religija, kao i onih koji su bili samo radoznali iz kruga van religijskih okvira, teško da se mogu izjednaciti u pogledu bilo koje druge istorijske licnosti. U nauci i saznanju Ali (A.S.) je bio najobrazovaniji medju poslanikovim (S.A.) pratiocima, i medju muslimanima uopšte. Kroz svoje ucene rasprave, on je bio prvi u islamu koji je otvorio vrata za logicko razmatranje i dokazivanje i za tumacenje "Bozanskih nauka" ili metafizike (ma'riff-i ilahiyah). On je govorio o esotericnoj strani Kur'ana i sastavio je arapsku gramatiku kako bi ocuvao kur'anski vid objašnjavanja. On je bio najveci arapski govornik (kako je pomenuto u prvom djelu ove knjige).
Alijeva (A.S.) hrabrost je bila poslovicna. Ni u jednom od ratova u kojima je ucestvovao za vrijeme poslanikovog (S.A.) zivota, i kasnije, nije pokazao strah ni zabrinutost. lako su se u mnogim bitkama, kakve su bile one kod Uhuda, Hunejna, Hajbera i Hendeka, poslanikovi pomocnici i muslimanski vojnici tresli od straha, rasturili bojne redove i bjezali, on nikada nije okrenuo svoja ledja neprijatelju. Nikada ratnik ni vojnik, koji bi Alija (A.S.) izazvali na borbu, ne bi izašli zivi iz nje. cak, kao pravi vitez, on nije nikada posekao slabog neprijatelja, niti je proganjao one koji su bjezali. Nije ucestvovao u iznenadnim napadima, niti u navodjenju vodenih struja prema neprijateljima. Istorijski je potvrdjeno kao sigurno da je u sukobu kod Hajbera, u napadu na utvrdjenje, stigao do zvijekira na vratima, iznenadnim udarcem ih izvalio i razbio [286]. Takodje, na dan pobjede nad Mekom, poslanik (S.A.) je nalozio da se idoli unište. Idol "Hobal" je bio najveci medju idolima u Meki, ogroman kameni kip postavljen na vrh Kabe. Postupajuci po poslanikovoj (S.A.) zapovijesti, Ali (A.S.) se popeo na poslanikova (S.A.) ramena, uzvjerao se do vrha Kabe, povukao "Hobala" sa njegovog mjesta i bacio ga dole.
Ali (A.S.), takodje, nije imao ravnoga u religijskom isposništvu i ibadetu Bogu. U odgovoru onima koji su se zalili na Alijevu (A.S.) ljutnju u odnosu na njih, poslanik (S.A.) je rekao:
"Ne priblizavajte se Aliju, jer je on u stanju Bozanskog zanosa i zaborava".
Abu Darda, jedan od pratilaca, vidio je jednog dana Alijevo (A.S.) tijelo u zasadu palmi u Medini, kako lezi na zemlji tvrdo kao kamen. On je otišao do Alijeve (A.S.) kuce da obavijesti njegovu plemenitu suprugu, poslanikovu (S.A.) kcer, i da izrazi svoje saucešce. Poslanikova (S.A.) kcer je rekla: "Moj rodjak (Ali) nije mrtav. Najvjerovatnije se onesvijestio iz straha od Boga. U takvo stanje cesto zapada."
Postoje mnoge price o Alijevoj (A.S.) ljubaznosti prema poniznima, samilosti prema siromašnima, velikodušnosti i darezljivosti za one koji su u bijedi i oskudici. Ali (A.S.) je sve što bi zaradio trošio na pomoc siromašnima i ugrozenima, a on sam je zivio na najjednostavniji i najoskudniji nacin. Ali (A.S.) je volio rad na zemlji i veliki dio svog vremena je provodio kopajuci bunare, sadeci drvece i obradjujuci polja. Ali, sva obradjena polja ili izgradjene bunare davo bi na dar (waqf) siromašnima. Njegovi pokloni, poznati kao "Alijevi darovi", ostvarivali su znacajan prihod od dvadeset i cetiri hiljade zlatnih dinara potkraj njegovog zivota.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:14 pm
Drugi imam
Imam Hasan Mudzteba - neka je mir sa njim! - bio je drugi imam. On i njegov brat Husein (A.S.) bili su sinovi amira al-mu'muminina Alija (A.S.) i hazreti Fatime (AS.), poslanikove (S.A) kceri. Poslanik (S.A.) je mnogo puta rekao:
"Hasan i Husein su moja djeca."
Zbog tih istih rjeci, Ali (A.S.) bi govorio ostaloj djeci:
"Vi ste moja djeca, a Hasan i Husein su poslanikava djeca."
Imam Hasan (A.S.) je rodjen u trecoj godini nakon hidzre u Medini i dijelio je nešto više od sedam godina zivota sa poslanikom (S.A.), rastuci u to vrijeme pod njegovom briznom paznjom. Nakon poslanikovog (S.A.) preseljenja, koje je nastupilo ne vise od tri mjesjeca, ili prema drugima, šest mjeseci prije smrti hazreti Fatime, Hasan (A.S.) je stavljen pod neposredno starateljstvo svog plemenitog oca. Nakon mucenicke pogibije njegovog oca, na osnovu Bozije zapovijesti i saglasno volji svoga oca, imam Hasan (A.S.) je postao imam.
On je, takodje, preuzeo duznost kalifa za vrijeme od oko šest mjeseci kada je upravljao poslovima muslimana. U to doba, Muavija, koji je bio ljuti neprijatelj Alija (A.S.) i njegove porodice i koji se godinama borio sa ciljem oduzimanja kalifata, prvo pod izgovorom osvjete radi smrti treceg kalifa, i konacno, otvoreno polazuci pravo na kalifat, poveo je svoju vojsku na Irak, prijestonicu kalifata imama Hasana (A.S.). Nastupio je rat u toku kojeg je Muavija uspjeo da velikim svotama novca i laznim obecanjima pridobije starešine i zapovjednike imam Hasanove vojske, dok se vojska nije pobunila protiv imama Hasana (A.S.). Konacno, imam je bio primoran da sklopi mir i Muaviji preda kalifat, pod uslovom da se nakon Muavijine smrti kalifat vrati imamu Hasanu (A.S.), a da imamova porodica i sljedbenici budu zašticeni u svakom pogledu.
Na taj nacin je Muavija osvojio islamski kalifat i ušao u Irak. U obracanju javnosti on je uslove mira lišio valjanosti i na svaki moguci nacin je cinio najoštriji pritisak na clanove poslanikove (S.A.) porodice i šhite. Za vrijeme svih deset godina svoga imamata, imam Hasan (A.S.) je zivjeo u okolnostima izuzetnih teškoca i proganjanja, lišen sigurnosti cak i u svom sopstvenom domu. Pedesete godine nakon hidzre, on je otrovan i pogubljen kao mucenik od strane jednog clana svoje sopstvene porodice, koji je, kako su zabelezili istoricari, bio podstreknut od Muavijine strane .
U pogledu ljudske savšenosti imam Hasan (A.S.) je bio nalik svome ocu i savršeni primjer svog plemenitog djede. U stvari, dokle god je poslanik (S.A.) bio ziv, on i njegov brat su stalno bili u poslanikovom (S.A.) društvu, koji bi ih ponekad cak nosio na svojim plecima. I sunitski i šhitski izvori su prijeneli rjeci casnog poslanika (S.A.) u vezi Hasana (A.S.) i Huseina (A.S.):
"Ova moja dva deteta su imami, bez obzira da li stoje, ili sjede" (ciljajuci na njihovo zauzimanje spoljašnje funkcije kalifata, ili ne). Takodje, postoje mnoga predanja casnog poslanika (S.A.) i Alija (A.S.) u vezi cinjenice da ce imam Hasan (A.S.) zauzeti polozaj imamata nakon svog plemenitog oca.
Imam Hasan Mudzteba - neka je mir sa njim! - bio je drugi imam. On i njegov brat Husein (A.S.) bili su sinovi amira al-mu'muminina Alija (A.S.) i hazreti Fatime (AS.), poslanikove (S.A) kceri. Poslanik (S.A.) je mnogo puta rekao:
"Hasan i Husein su moja djeca."
Zbog tih istih rjeci, Ali (A.S.) bi govorio ostaloj djeci:
"Vi ste moja djeca, a Hasan i Husein su poslanikava djeca."
Imam Hasan (A.S.) je rodjen u trecoj godini nakon hidzre u Medini i dijelio je nešto više od sedam godina zivota sa poslanikom (S.A.), rastuci u to vrijeme pod njegovom briznom paznjom. Nakon poslanikovog (S.A.) preseljenja, koje je nastupilo ne vise od tri mjesjeca, ili prema drugima, šest mjeseci prije smrti hazreti Fatime, Hasan (A.S.) je stavljen pod neposredno starateljstvo svog plemenitog oca. Nakon mucenicke pogibije njegovog oca, na osnovu Bozije zapovijesti i saglasno volji svoga oca, imam Hasan (A.S.) je postao imam.
On je, takodje, preuzeo duznost kalifa za vrijeme od oko šest mjeseci kada je upravljao poslovima muslimana. U to doba, Muavija, koji je bio ljuti neprijatelj Alija (A.S.) i njegove porodice i koji se godinama borio sa ciljem oduzimanja kalifata, prvo pod izgovorom osvjete radi smrti treceg kalifa, i konacno, otvoreno polazuci pravo na kalifat, poveo je svoju vojsku na Irak, prijestonicu kalifata imama Hasana (A.S.). Nastupio je rat u toku kojeg je Muavija uspjeo da velikim svotama novca i laznim obecanjima pridobije starešine i zapovjednike imam Hasanove vojske, dok se vojska nije pobunila protiv imama Hasana (A.S.). Konacno, imam je bio primoran da sklopi mir i Muaviji preda kalifat, pod uslovom da se nakon Muavijine smrti kalifat vrati imamu Hasanu (A.S.), a da imamova porodica i sljedbenici budu zašticeni u svakom pogledu.
Na taj nacin je Muavija osvojio islamski kalifat i ušao u Irak. U obracanju javnosti on je uslove mira lišio valjanosti i na svaki moguci nacin je cinio najoštriji pritisak na clanove poslanikove (S.A.) porodice i šhite. Za vrijeme svih deset godina svoga imamata, imam Hasan (A.S.) je zivjeo u okolnostima izuzetnih teškoca i proganjanja, lišen sigurnosti cak i u svom sopstvenom domu. Pedesete godine nakon hidzre, on je otrovan i pogubljen kao mucenik od strane jednog clana svoje sopstvene porodice, koji je, kako su zabelezili istoricari, bio podstreknut od Muavijine strane .
U pogledu ljudske savšenosti imam Hasan (A.S.) je bio nalik svome ocu i savršeni primjer svog plemenitog djede. U stvari, dokle god je poslanik (S.A.) bio ziv, on i njegov brat su stalno bili u poslanikovom (S.A.) društvu, koji bi ih ponekad cak nosio na svojim plecima. I sunitski i šhitski izvori su prijeneli rjeci casnog poslanika (S.A.) u vezi Hasana (A.S.) i Huseina (A.S.):
"Ova moja dva deteta su imami, bez obzira da li stoje, ili sjede" (ciljajuci na njihovo zauzimanje spoljašnje funkcije kalifata, ili ne). Takodje, postoje mnoga predanja casnog poslanika (S.A.) i Alija (A.S.) u vezi cinjenice da ce imam Hasan (A.S.) zauzeti polozaj imamata nakon svog plemenitog oca.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:14 pm
Treci imam
Imam Husein (sejid al-šehida, "gospodar mucenika"), drugo dijete Alija (A.S.) i Fatime (A.S.), bio je rodjen cetvrte godine nakon hidzre i nakon mucenicke smrti svoga brata, imama Hasana (A.S.), postao je imam na osnovu Bozanske zapovjedi i volje svoga brata. Imam Husein (A.S.) je bio imam u trajanju od deset godina, koje se, sem zadnjih šest mjeseci, u potpunosti poklapalo sa Muavijinim kalifatom. Imam Husein je zivjeo pod najgorim mogucim spoljašnjim uslovima pritiska i progona. To je bilo, prije svega, zahvaljujuci cinjenici da su religijski zakoni i pravila izgubili mnogo na tezini i povjerenju, a da su naredbe vladajucih Umajida postale mjerodavne i utjecajne.
Drugo, Muavija i njegovi pomocnici su koristili svako moguce sredstvo da ostave po strani poslanikovu (S.A.) porodicu i šhite, i na taj nacin zatru ime Alija (A.S.) i njegove porodice. Iznad svega, Muavija je zelio da osnazi temelje kalifata svoga sina, Jazida, koji je zahvaljujuci nedostatku nacela i kolebljivosti imao sebi suprotstavljenu veliku grupu muslimana. Zato, da bi suzbio sav otpor, Muavija je preuzeo nove i oštrije mjere. Silom, i iz nuznosti, imam Husein (A.S.) je morao da izdrzi u tim danima i da podnosi svaku vrstu duhovne patnje i bola koji su poticali od Muavije i njegovih pomocnika, dok sredinom šezdesete godine nakon hidzre Muavija nije umro, a njegov sin, Jazid, stupio na njegovo mjesto.
Polaganje zakletve (bay'ah) je bio stari arapski obicaj koji je obnavljan u slucaju vaznih stvari kao što su kraljevstvo i namjesništvo. Podanici, pogotovo najpoznatiji medju njima, pruzali su svoju ruku radi zakletve, saglasnosti i pokornosti svome kralju ili princu, izrazavajuci na taj nacin svoju podršku njegovoj upravi. Neslaganje nakon polaganja zakletve smatralo se bešcašcem i sramotom za ljude i, kao kršenje sporazuma koji je zvanicno sastavljen, smatrano je ozbiljnim prijekršajem. Sledjeci primjer casnog poslanika (S.A.), ljudi su vjerovali da je zakletva, kada je data slobodne volje i bez upotrebe sile, zakonita i obavezujuca.
Muavija je zatrazio od najistaknutijih u narodu da poloze zakletvu Jazidu, ali takav zahtjev nije postavio imamu Huseinu (A.S.). On je u svojoj posljednjoj volji posebno naglasio Jazidu da se, ako Husein (A.S.) ne bi polozio zakletvu, ne osvrce i prijedje mirno preko toga, jer je ispravno sagledavao kobne posljedicu ukoliko bude vršen pritisak u pogledu toga. Ali, usljed svoje samozivosti i lakomislenosti, Jazid je zanemario savjet svoga oca i neposredno poslije njegove smrti nalozio namjesniku u Medini ili da prisili imama Huseina (A.S.) na zakletvu, ili da njegovu glavu pošalje u Damask .
Nakon što je namjesnik Medine obavijestio imama Huseina (A.S.) o ovom zahtjevu, imam je zatrazio odlaganje radi razmatranja pitanja, i iste noci krenuo za Meku sa svojom porodicom. On je zatrazio utocište u Bozijem hramu, koji je u islamu zvanicno mjesto za utocište i sigurnost.
Ovo se desilo krajem mjeseca redzeba i pocetkom mjesjeca šabana šezdesete godine nakon hidzre. Imam Husein (A.S.) je ostao u skloništu u Meki skoro cetiri mjeseca. Vijest o tome je proširena u islamskom svijetu. Na jednoj strani, veliki broj ljudi koji su bili umorni od nepravicnosti Muavijine vladavine, i koji su bili još nezadovoljniji kada je Jazid postao kalifa, stupili su u kontakt sa imamom Huseinom (A.S.) i izrazili mu svoju odanost. Na drugoj strani, potekla je bujica pisanja, pogotovo iz Iraka, i posebno iz grada Kufe, pozivajuci imama da dodje u Irak i prihvati se vodjstva tamošnjeg stanovništva sa ciljem zapocinjanja pobune radi prevazilazenja nepravde i nejednakosti. Ovakva situacija je, naravno, bila opasna po Jazida.
Boravak imama Huseina (A.S.) u Meki produzio se do doba za hodocašce, kada su muslimani iz svih dijelova svijeta potekli u grupama u Meku radi obavljanja obreda hadza. Imam je otkrio da su pojedini Jazidovi sljedbenici u Meku ušli kao hodocasnici (hadzije) u namjeri da imama ubiju za vrijeme obreda hadza, sa oruzjem koje su nosili ispod ihrama (posebne vrste odjece pri hadzu).
Imam je skratio obrede hodocašca i odlucio da ode. Usljed široke gomile ljudi on je odrzao kratak govor i najavio da odlazi za Irak U ovom kratkom govoru on je, takodje, objavio da bi bio ubijen mucenickom smrcu i pozvao muslimane da mu pomognu u postizanju cilja koji je imao u vidu i da svoje zivote ponude na Bozijem putu. Sljedjeceg dana je sa grupom svojih pratilaca i svojom porodicom krenuo za Irak. Imam Husein (A.S.) je bio odlucan u tome da Jazidu ne polaze zakletvu i znao je vrlo dobro da ce biti ubijen. Bio je svjestan da je njegova smrt neizbezna u suocavanju sa zastrašujucom vojnickom silom Umajida, koja je bila poduprijeta razvratom u pojedinim dijelovima, duhovnim posrtanjem i nedostatkom volje kod ljudi, pogotovo u Iraku. Pojedini vidjeniji ljudi iz Meke izašli su pred imama Huseina (A.S.) i upozorili ga na opasnost koraka koji preduzima.
Ali, on je odgovorio da je odbio da polozi zakletvu i potvrdi vladavinu nepravde i izopacenosti. Dodao je da zna da gdje god da krene, bice ubijen. On ce napustiti Meku radi ocuvanja poštovanja prema Bozijoj kuci i nece dozvoliti da ovo uvazavanje bude uništeno sa prolivanjem krvi na tom mjestu.
Za vrijeme svog puta za Kufu i još uvijek udaljen na nekoliko dana od grada, on je primio vijest da je Jazidov doušnik u Kufi ubio imamovog zastupnika u tom gradu i, takodje, jednog od imamovih odlucnih pristalica, koji je bio uvazen u Kufi. Njihove noge su bile vezane i oni su bili vuceni po ulicama. Grad i njegova okolina bili su stavljeni pod strogu prismotru, a cekalo ga je bezbroj neprijateljskih vojnika. Za njega nije bilo drugog otvorenog puta do napredovanja i suocavanja sa smrcu. Tada je imam izrazio svoju konacnu odlucnost da nastavi dalje i bude pogubljen kao mucenik; i tako je nastavio sa svojim putovanjem.
Negde oko sedamdesetak kilometara od Kufe, u pustinji pod imenom Kerbala, imam i njegova pratnja su bili opkoljeni od strane Jazidove vojske. U toku osam dana oni su ostali na mjestu, za koje vrijeme se krug suzavao, a broj neprijateljske vojske povecavao. Konacno, imam, njegova porodica i mali broj pratilaca, bili su okruzeni vojskom od trideset hiljada vojnika. Imam je u tim danima ojacao svoj polozaj i ucinio konacni izbor medju pratiocima. Nocu je pozvao svoje pratioce i u kratkom govoru potvrdio da isprijed njih nema nicega do smrti i muceništva. Dodao je da ce ih, obzirom da je neprijatelj bio zainteresovan samo za njega, on osloboditi svih obaveza, tako da svako ko zeli moze pobjeci po nocnoj tmini i sacuvati svoj zivot. Zatim je nalozio da se svijetla pogase i vecina njegovih pratilaca, koja su ga pratila zbog svoje sopstvene koristi, je nestala.
Ostalo je samo nekolicina onih koji su voljeli istinu - oko cetrdesetak njegovih pomocnika i nekolicina iz Bani Hašima [. Imam je još jednom okupio one koji su ostali i stavio ih na probu. On se obratio svojim pratiocima i hašimitskim srodnicima, ponovo govoreci da je neprijatelj zainteresovan samo za njega. Svako je mogao da iskoristi nocnu tminu i pobegne pred opasnošcu. Ali, ovoga puta su imamovi vjerni sljedbenici svaki za sebe odgovorili da ni za trenutak ne odustaju od puta istine na kome je imam bio vodja i da ga nece ostaviti samog. Rekli su da ce braniti njegovu porodicu do zadnje kapi svoje krvi i sve dotle dok mogu nositi sablju.
Devetog dana toga mjesjeca imamu je od strane neprijatelja data posljednja prilika da izabere izmedju zakletve ili rata. Imam je zatrazio odlaganje da bi cinio ibadet u toku noci i postao odlucan da podje u boj sljedeceg dana.
Desetog dana muharema 61/680 godine imam je stao nasuprot neprijatelju sa malom grupom sljedbenika, sa manje od devedesetoro ljudi, koje je sacinjavalo cetrdeset pratilaca, oko trideset vojnika iz neprijateljske vojske koji su mu se prikljucili u toku noci i na dan bitke, i njegova hašimitska porodica koju su sacinjavali djeca, braca, bratanci, bratanice i rodjaci. Toga dana oni su se borili od jutra do svog zadnjeg daha, i imam, mladi Haiemiti i pratioci, svi su pogubljeni mucenickom smrcu. Medju pogubljenima je bilo i dvoje djece imama Hasana, koji su bili samo trinaest i jedanaest godina strari; kao i petogodišnje dijete i novorodjence imama Huseina.
Nakon okoncanja bitke, neprijateljska vojska je poharala imamov harem i zapalila njegove šatore. Odrubila je mucenicima glave, skinula je sa njih odjecu i bacila ih u zemlju bez ukopa. Zatim su clanice harema, bespomocne zene i djevojke, poveli zajedno sa glavama mucenika prema Kufi [310]. Medju zarobljenicima su bila tri muška clana: dvadeset i dvije godine star sin imama Huseina, koji je bio jako bolestan i nepokretan, Ali ibn Husein, cetvrti imam, njegov cetiri godina star sin, Muhamed ibn Ali, koji je postao peti imam i konacno, Hasan Musana, sin drugog imama, koji je bio, takodje, zet imama Huseina i koji je, ranjen u toku bitke, lezao medju mrtvim. Njega su našli u blizini pogubljenih i nisu mu odrubili glavu usljed posredovanja jednog od vojnih starješina. Poveli su ga sa zarobljenicima do Kufe, a odatle Jazidu u Damask.
Dogadjaj u Kerbali, zatoceništvo zena i djece iz poslanikove (S.A.) porodice, njihovo provodjenje kao zarobljenika kroz gradove, kao i govori koje su drzali Zejneb, Alijeva (A.S.) cerka i cetvrti imam, koji je bio medju zarobljenima, osramotili su Umajade. Takvo zlostavljanje poslanikove (S.A.) porodice poništilo je propagandu koju je Muavija sprovodio godinama. Stvar je poprimila takve razmjere da se Jazid javno odrekao radnji svojih izvršilaca. Dogadjaj u Kerbali je bio glavni uzrok svrgavanja Umajada sa vlasti, mada je njegov ucinak došao sa zakašnjenjem. Takodje, to je ucvrstilo korijene šhizma. Medju njegovim neposrednim posljedicama bili su ustanci i pobune, ispreplijetani sa krvavim ratovima koji su se nastavljali u sljedecih dvanaest godina. Medju onima koji su posredovali kod imamovog pogubljenja, nijedan nije mogao da izbjegne osvijetu i kaznu.
Svako ko proucava detaljno istoriju zivota imama Huseina (A.S.) i Jazida i uslove koji su preovladavali u to doba, i razmatra ovo poglavlje islamske istorije, nece nikada sumnjati da u tim okolnostima nije bilo drugog izbora pred imamom Huseinom (A.S.), sem da bude ubijen. Zaklinjanje na odanost Jazidu znacilo bi javno sramocenje islama, nešto što je imamu bilo nedopustivo, jer Jazid ne samo da nije pokazivao poštovanje prema islamu i njegovim zapovijestima, vec je javno potvrdjivao bestidno gazenje preko njegovih temelja i zakona. Oni prije njega, cak i ako su se protivili religijskim naredbama, cinili su to uvijek pod plaštom religije, i bar su poštovali religiju formalno. Oni su bili pocastvovani da budu pratioci casnog poslanika (S.A.) i drugih religijskih zvanicnika kojima su ljudi vjerovali. Na osnovu toga se moze zakljuciti da su lazne tvrdnje pojedinih tumaca ovih dogadjaja kada kazu da su dva brata, Hasan (A.S.) i Husein (A.S.), imali razlicite poglede i da je jedan odabrao put mira, a drugi put rata, tako da je jedan brat sklopio mir sa Muavijom, mada je on imao vojsku od cetrdeset hiljada, dok se drugi upustio u rat protiv Jazida sa vojskom od cetrdesetorice. Jer mi vidimo da je ovaj isti imam Husein (A.S.), koji je odbio da polozi zakletvu Jazidu u toku jednog dana, zivio deset godina pod Muavijinom vlašcu, na isti nacin kao i njegov brat, koji je, takodje, izdrzao deset godina pod Muavijom, bez pruzanja otpora.
Pravedno je reci da ukoliko bi se imam Hasan (A.S.) ili imam Husein (A.S.) borili protiv Muavije, oni bi bili ubijeni bez bilo kakve koristi po islam. Njihova smrt ne bi imala ucinka na, spolja gledano, pravednu Muavijinu politiku, doraslog politicara koji je isticao svoju ulogu pratioca casnog poslanika (S.A.), "pisara objave", i "amidze vjernika", i koji je koristio svako moguce lukavstvo da svojoj vladavini odene religiozno ruho. Štaviše, sa svojom sposobnošcu da obezbjedi scenu za sprovodjenje svojih zelja, mogao ih je ubiti uz pomoc njihovih sopstvenih ljudi, a zatim prisvojiti pravo na oplakivanje i cinjenje odmazde za njihovu krv, upravo kao što je tezio da ostavi utisak da cini odmazdu radi smrti treceg kalifa.
Imam Husein (sejid al-šehida, "gospodar mucenika"), drugo dijete Alija (A.S.) i Fatime (A.S.), bio je rodjen cetvrte godine nakon hidzre i nakon mucenicke smrti svoga brata, imama Hasana (A.S.), postao je imam na osnovu Bozanske zapovjedi i volje svoga brata. Imam Husein (A.S.) je bio imam u trajanju od deset godina, koje se, sem zadnjih šest mjeseci, u potpunosti poklapalo sa Muavijinim kalifatom. Imam Husein je zivjeo pod najgorim mogucim spoljašnjim uslovima pritiska i progona. To je bilo, prije svega, zahvaljujuci cinjenici da su religijski zakoni i pravila izgubili mnogo na tezini i povjerenju, a da su naredbe vladajucih Umajida postale mjerodavne i utjecajne.
Drugo, Muavija i njegovi pomocnici su koristili svako moguce sredstvo da ostave po strani poslanikovu (S.A.) porodicu i šhite, i na taj nacin zatru ime Alija (A.S.) i njegove porodice. Iznad svega, Muavija je zelio da osnazi temelje kalifata svoga sina, Jazida, koji je zahvaljujuci nedostatku nacela i kolebljivosti imao sebi suprotstavljenu veliku grupu muslimana. Zato, da bi suzbio sav otpor, Muavija je preuzeo nove i oštrije mjere. Silom, i iz nuznosti, imam Husein (A.S.) je morao da izdrzi u tim danima i da podnosi svaku vrstu duhovne patnje i bola koji su poticali od Muavije i njegovih pomocnika, dok sredinom šezdesete godine nakon hidzre Muavija nije umro, a njegov sin, Jazid, stupio na njegovo mjesto.
Polaganje zakletve (bay'ah) je bio stari arapski obicaj koji je obnavljan u slucaju vaznih stvari kao što su kraljevstvo i namjesništvo. Podanici, pogotovo najpoznatiji medju njima, pruzali su svoju ruku radi zakletve, saglasnosti i pokornosti svome kralju ili princu, izrazavajuci na taj nacin svoju podršku njegovoj upravi. Neslaganje nakon polaganja zakletve smatralo se bešcašcem i sramotom za ljude i, kao kršenje sporazuma koji je zvanicno sastavljen, smatrano je ozbiljnim prijekršajem. Sledjeci primjer casnog poslanika (S.A.), ljudi su vjerovali da je zakletva, kada je data slobodne volje i bez upotrebe sile, zakonita i obavezujuca.
Muavija je zatrazio od najistaknutijih u narodu da poloze zakletvu Jazidu, ali takav zahtjev nije postavio imamu Huseinu (A.S.). On je u svojoj posljednjoj volji posebno naglasio Jazidu da se, ako Husein (A.S.) ne bi polozio zakletvu, ne osvrce i prijedje mirno preko toga, jer je ispravno sagledavao kobne posljedicu ukoliko bude vršen pritisak u pogledu toga. Ali, usljed svoje samozivosti i lakomislenosti, Jazid je zanemario savjet svoga oca i neposredno poslije njegove smrti nalozio namjesniku u Medini ili da prisili imama Huseina (A.S.) na zakletvu, ili da njegovu glavu pošalje u Damask .
Nakon što je namjesnik Medine obavijestio imama Huseina (A.S.) o ovom zahtjevu, imam je zatrazio odlaganje radi razmatranja pitanja, i iste noci krenuo za Meku sa svojom porodicom. On je zatrazio utocište u Bozijem hramu, koji je u islamu zvanicno mjesto za utocište i sigurnost.
Ovo se desilo krajem mjeseca redzeba i pocetkom mjesjeca šabana šezdesete godine nakon hidzre. Imam Husein (A.S.) je ostao u skloništu u Meki skoro cetiri mjeseca. Vijest o tome je proširena u islamskom svijetu. Na jednoj strani, veliki broj ljudi koji su bili umorni od nepravicnosti Muavijine vladavine, i koji su bili još nezadovoljniji kada je Jazid postao kalifa, stupili su u kontakt sa imamom Huseinom (A.S.) i izrazili mu svoju odanost. Na drugoj strani, potekla je bujica pisanja, pogotovo iz Iraka, i posebno iz grada Kufe, pozivajuci imama da dodje u Irak i prihvati se vodjstva tamošnjeg stanovništva sa ciljem zapocinjanja pobune radi prevazilazenja nepravde i nejednakosti. Ovakva situacija je, naravno, bila opasna po Jazida.
Boravak imama Huseina (A.S.) u Meki produzio se do doba za hodocašce, kada su muslimani iz svih dijelova svijeta potekli u grupama u Meku radi obavljanja obreda hadza. Imam je otkrio da su pojedini Jazidovi sljedbenici u Meku ušli kao hodocasnici (hadzije) u namjeri da imama ubiju za vrijeme obreda hadza, sa oruzjem koje su nosili ispod ihrama (posebne vrste odjece pri hadzu).
Imam je skratio obrede hodocašca i odlucio da ode. Usljed široke gomile ljudi on je odrzao kratak govor i najavio da odlazi za Irak U ovom kratkom govoru on je, takodje, objavio da bi bio ubijen mucenickom smrcu i pozvao muslimane da mu pomognu u postizanju cilja koji je imao u vidu i da svoje zivote ponude na Bozijem putu. Sljedjeceg dana je sa grupom svojih pratilaca i svojom porodicom krenuo za Irak. Imam Husein (A.S.) je bio odlucan u tome da Jazidu ne polaze zakletvu i znao je vrlo dobro da ce biti ubijen. Bio je svjestan da je njegova smrt neizbezna u suocavanju sa zastrašujucom vojnickom silom Umajida, koja je bila poduprijeta razvratom u pojedinim dijelovima, duhovnim posrtanjem i nedostatkom volje kod ljudi, pogotovo u Iraku. Pojedini vidjeniji ljudi iz Meke izašli su pred imama Huseina (A.S.) i upozorili ga na opasnost koraka koji preduzima.
Ali, on je odgovorio da je odbio da polozi zakletvu i potvrdi vladavinu nepravde i izopacenosti. Dodao je da zna da gdje god da krene, bice ubijen. On ce napustiti Meku radi ocuvanja poštovanja prema Bozijoj kuci i nece dozvoliti da ovo uvazavanje bude uništeno sa prolivanjem krvi na tom mjestu.
Za vrijeme svog puta za Kufu i još uvijek udaljen na nekoliko dana od grada, on je primio vijest da je Jazidov doušnik u Kufi ubio imamovog zastupnika u tom gradu i, takodje, jednog od imamovih odlucnih pristalica, koji je bio uvazen u Kufi. Njihove noge su bile vezane i oni su bili vuceni po ulicama. Grad i njegova okolina bili su stavljeni pod strogu prismotru, a cekalo ga je bezbroj neprijateljskih vojnika. Za njega nije bilo drugog otvorenog puta do napredovanja i suocavanja sa smrcu. Tada je imam izrazio svoju konacnu odlucnost da nastavi dalje i bude pogubljen kao mucenik; i tako je nastavio sa svojim putovanjem.
Negde oko sedamdesetak kilometara od Kufe, u pustinji pod imenom Kerbala, imam i njegova pratnja su bili opkoljeni od strane Jazidove vojske. U toku osam dana oni su ostali na mjestu, za koje vrijeme se krug suzavao, a broj neprijateljske vojske povecavao. Konacno, imam, njegova porodica i mali broj pratilaca, bili su okruzeni vojskom od trideset hiljada vojnika. Imam je u tim danima ojacao svoj polozaj i ucinio konacni izbor medju pratiocima. Nocu je pozvao svoje pratioce i u kratkom govoru potvrdio da isprijed njih nema nicega do smrti i muceništva. Dodao je da ce ih, obzirom da je neprijatelj bio zainteresovan samo za njega, on osloboditi svih obaveza, tako da svako ko zeli moze pobjeci po nocnoj tmini i sacuvati svoj zivot. Zatim je nalozio da se svijetla pogase i vecina njegovih pratilaca, koja su ga pratila zbog svoje sopstvene koristi, je nestala.
Ostalo je samo nekolicina onih koji su voljeli istinu - oko cetrdesetak njegovih pomocnika i nekolicina iz Bani Hašima [. Imam je još jednom okupio one koji su ostali i stavio ih na probu. On se obratio svojim pratiocima i hašimitskim srodnicima, ponovo govoreci da je neprijatelj zainteresovan samo za njega. Svako je mogao da iskoristi nocnu tminu i pobegne pred opasnošcu. Ali, ovoga puta su imamovi vjerni sljedbenici svaki za sebe odgovorili da ni za trenutak ne odustaju od puta istine na kome je imam bio vodja i da ga nece ostaviti samog. Rekli su da ce braniti njegovu porodicu do zadnje kapi svoje krvi i sve dotle dok mogu nositi sablju.
Devetog dana toga mjesjeca imamu je od strane neprijatelja data posljednja prilika da izabere izmedju zakletve ili rata. Imam je zatrazio odlaganje da bi cinio ibadet u toku noci i postao odlucan da podje u boj sljedeceg dana.
Desetog dana muharema 61/680 godine imam je stao nasuprot neprijatelju sa malom grupom sljedbenika, sa manje od devedesetoro ljudi, koje je sacinjavalo cetrdeset pratilaca, oko trideset vojnika iz neprijateljske vojske koji su mu se prikljucili u toku noci i na dan bitke, i njegova hašimitska porodica koju su sacinjavali djeca, braca, bratanci, bratanice i rodjaci. Toga dana oni su se borili od jutra do svog zadnjeg daha, i imam, mladi Haiemiti i pratioci, svi su pogubljeni mucenickom smrcu. Medju pogubljenima je bilo i dvoje djece imama Hasana, koji su bili samo trinaest i jedanaest godina strari; kao i petogodišnje dijete i novorodjence imama Huseina.
Nakon okoncanja bitke, neprijateljska vojska je poharala imamov harem i zapalila njegove šatore. Odrubila je mucenicima glave, skinula je sa njih odjecu i bacila ih u zemlju bez ukopa. Zatim su clanice harema, bespomocne zene i djevojke, poveli zajedno sa glavama mucenika prema Kufi [310]. Medju zarobljenicima su bila tri muška clana: dvadeset i dvije godine star sin imama Huseina, koji je bio jako bolestan i nepokretan, Ali ibn Husein, cetvrti imam, njegov cetiri godina star sin, Muhamed ibn Ali, koji je postao peti imam i konacno, Hasan Musana, sin drugog imama, koji je bio, takodje, zet imama Huseina i koji je, ranjen u toku bitke, lezao medju mrtvim. Njega su našli u blizini pogubljenih i nisu mu odrubili glavu usljed posredovanja jednog od vojnih starješina. Poveli su ga sa zarobljenicima do Kufe, a odatle Jazidu u Damask.
Dogadjaj u Kerbali, zatoceništvo zena i djece iz poslanikove (S.A.) porodice, njihovo provodjenje kao zarobljenika kroz gradove, kao i govori koje su drzali Zejneb, Alijeva (A.S.) cerka i cetvrti imam, koji je bio medju zarobljenima, osramotili su Umajade. Takvo zlostavljanje poslanikove (S.A.) porodice poništilo je propagandu koju je Muavija sprovodio godinama. Stvar je poprimila takve razmjere da se Jazid javno odrekao radnji svojih izvršilaca. Dogadjaj u Kerbali je bio glavni uzrok svrgavanja Umajada sa vlasti, mada je njegov ucinak došao sa zakašnjenjem. Takodje, to je ucvrstilo korijene šhizma. Medju njegovim neposrednim posljedicama bili su ustanci i pobune, ispreplijetani sa krvavim ratovima koji su se nastavljali u sljedecih dvanaest godina. Medju onima koji su posredovali kod imamovog pogubljenja, nijedan nije mogao da izbjegne osvijetu i kaznu.
Svako ko proucava detaljno istoriju zivota imama Huseina (A.S.) i Jazida i uslove koji su preovladavali u to doba, i razmatra ovo poglavlje islamske istorije, nece nikada sumnjati da u tim okolnostima nije bilo drugog izbora pred imamom Huseinom (A.S.), sem da bude ubijen. Zaklinjanje na odanost Jazidu znacilo bi javno sramocenje islama, nešto što je imamu bilo nedopustivo, jer Jazid ne samo da nije pokazivao poštovanje prema islamu i njegovim zapovijestima, vec je javno potvrdjivao bestidno gazenje preko njegovih temelja i zakona. Oni prije njega, cak i ako su se protivili religijskim naredbama, cinili su to uvijek pod plaštom religije, i bar su poštovali religiju formalno. Oni su bili pocastvovani da budu pratioci casnog poslanika (S.A.) i drugih religijskih zvanicnika kojima su ljudi vjerovali. Na osnovu toga se moze zakljuciti da su lazne tvrdnje pojedinih tumaca ovih dogadjaja kada kazu da su dva brata, Hasan (A.S.) i Husein (A.S.), imali razlicite poglede i da je jedan odabrao put mira, a drugi put rata, tako da je jedan brat sklopio mir sa Muavijom, mada je on imao vojsku od cetrdeset hiljada, dok se drugi upustio u rat protiv Jazida sa vojskom od cetrdesetorice. Jer mi vidimo da je ovaj isti imam Husein (A.S.), koji je odbio da polozi zakletvu Jazidu u toku jednog dana, zivio deset godina pod Muavijinom vlašcu, na isti nacin kao i njegov brat, koji je, takodje, izdrzao deset godina pod Muavijom, bez pruzanja otpora.
Pravedno je reci da ukoliko bi se imam Hasan (A.S.) ili imam Husein (A.S.) borili protiv Muavije, oni bi bili ubijeni bez bilo kakve koristi po islam. Njihova smrt ne bi imala ucinka na, spolja gledano, pravednu Muavijinu politiku, doraslog politicara koji je isticao svoju ulogu pratioca casnog poslanika (S.A.), "pisara objave", i "amidze vjernika", i koji je koristio svako moguce lukavstvo da svojoj vladavini odene religiozno ruho. Štaviše, sa svojom sposobnošcu da obezbjedi scenu za sprovodjenje svojih zelja, mogao ih je ubiti uz pomoc njihovih sopstvenih ljudi, a zatim prisvojiti pravo na oplakivanje i cinjenje odmazde za njihovu krv, upravo kao što je tezio da ostavi utisak da cini odmazdu radi smrti treceg kalifa.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:15 pm
Cetvrti imam
Imam Sedzad (Ali ibn Husein, nazvan Zejn al-'abidin i Sedzad) bio je sin treceg imama i njegove supruge, kraljice medju zenama, cerke iranskog cara Jazdigarda. On je bio jedini prijezivjeli sin imama Huseina (A.S.), obzirom da su ostala tri njegova brata, Ali Akbar, star dvadeset i pet godina, petogodišnji Dzafer i Ali Asghar (ili Abdullah), koji je bio samo odojce, pogubljeni kao mucenici za vrijeme bitke kod Karbale. Imam je bio, takodje, u pratnji svoga oca na putovanju koje se tragicno okoncalo kod Karbale, ali usljed svoje ozbiljne bolesti i nemogucnosti da nosi oruzje, ili ucestvuje u borbi, bio je sprijecen da ucestvuje u casnom ratu i pogine kao mucenik. Nakon bitke je poslan u Damask sa zenama. Nakon odredjenog vrijemena provedenog u tamnici, u Medinu je otpremljen sa pocastima jer je Jazid zelio da umiri javnost. Ali, na zapovijest kalifa Umajida, Abd al-Malika, on je po drugi put okovan i iz Medine otprijemljen za Damask, a zatim je ponovo vracen u Medinu.
Nakon povratka u Medinu, cetvrti imam se sasvim povukao iz javnosti, zatvorio vrata svoga doma za neznance, provodeci svoje casove u ibadetu. Bio je u vezi samo sa odabranima medju šhitima, kao što su Abu Hamza Tumali, Abu Halid Kabuli i njima slicni. Odabrani su medju šhitima širili regilijska znanja koja su dobijali od imama. Šhizam se na taj nacin znacajno rasprostirao i iskazao rezultate za vrijeme petog imama. Medju djelima cetvrtog imama nalazi se i dijelo pod nazivom Sahifah Sadzadiyah. Sastoji se od pedeset i sedam molitvi, vezanih za najuzvišenija Bozanska ucenja i poznata je kao "Psalmi poslanikove porodice".
Cetvrti imam je umro (prema nekim šhitskim predanjima otrovao ga je Valid ibn Abd al-Malik, na nagovor umajidskog kalifa, Hišama) 95/712. godine, nakon trideset i pet godina imamata.
Peti imam
Imam Muhamed ibn Ali Bakir (u arapskom jeziku rijec baqir znaci prostran, širok, naziv koji je dobio od poslanika) bio je sin cetvrtog imama i rodjen je 57/675. Bio je prisutan u dogadjaju kod Kerbale, kada mu je bilo cetiri godine. Nakon svoga oca, po Bozijoj zapovijesti i nalogu onih koji su bili prije njega, on je postao imam. Umro je 114/732. godine. Prema nekim šhitskim predanjima, njega je otrovao Ibrahim ibn Valid ibn Abdalah, sinovac umajadskog kalifa, Hišama.
Za vrijeme imamata petog imama, kao rezultat nepravdi koje su cinili Umajadi, svakog dana su izbijale pobune i ratovi u nekom od dijelova islamskog svijeta. Sem toga, postojale su razmirice i u samoj porodici Umajada, što je zaokupljalo paznju kalifata, i u izvjesnoj mjeri donosilo mir clanovima poslanikove (S.A.) porodice. Na drugoj strani, tragedija u Kerbali i tlacenje koje je vršeno nad clanovima poslanikove (S.A.) porodice, za šta je odnos prema cetvrtom imamu bio najizrazitiji primjer, privukli su mnoge muslimane ka imamima. Splet ovih okolnosti omogucili su velikom broju ljudi, pogotovo šhitima, da u velikom broju krenu ka Medini i budu u blizini petog imama. Mogucnosti širenja istine o islamu i ucenja poslanikove (S.A.) porodice, koje nikada prije nisu bile na raspolaganju imamima, stajale su pred petim imamom. Dokaz ove cinjenice su bezbrojna predanja, vezana za petog imama, kao i veliki broj uzvišenih znalaca i šhitskih ucenjaka, koje je on poducavao u raznim islamskim naukama. Ova imena su navedena u biografskim djelima slavnih ljudi u islamu.
Imam Sedzad (Ali ibn Husein, nazvan Zejn al-'abidin i Sedzad) bio je sin treceg imama i njegove supruge, kraljice medju zenama, cerke iranskog cara Jazdigarda. On je bio jedini prijezivjeli sin imama Huseina (A.S.), obzirom da su ostala tri njegova brata, Ali Akbar, star dvadeset i pet godina, petogodišnji Dzafer i Ali Asghar (ili Abdullah), koji je bio samo odojce, pogubljeni kao mucenici za vrijeme bitke kod Karbale. Imam je bio, takodje, u pratnji svoga oca na putovanju koje se tragicno okoncalo kod Karbale, ali usljed svoje ozbiljne bolesti i nemogucnosti da nosi oruzje, ili ucestvuje u borbi, bio je sprijecen da ucestvuje u casnom ratu i pogine kao mucenik. Nakon bitke je poslan u Damask sa zenama. Nakon odredjenog vrijemena provedenog u tamnici, u Medinu je otpremljen sa pocastima jer je Jazid zelio da umiri javnost. Ali, na zapovijest kalifa Umajida, Abd al-Malika, on je po drugi put okovan i iz Medine otprijemljen za Damask, a zatim je ponovo vracen u Medinu.
Nakon povratka u Medinu, cetvrti imam se sasvim povukao iz javnosti, zatvorio vrata svoga doma za neznance, provodeci svoje casove u ibadetu. Bio je u vezi samo sa odabranima medju šhitima, kao što su Abu Hamza Tumali, Abu Halid Kabuli i njima slicni. Odabrani su medju šhitima širili regilijska znanja koja su dobijali od imama. Šhizam se na taj nacin znacajno rasprostirao i iskazao rezultate za vrijeme petog imama. Medju djelima cetvrtog imama nalazi se i dijelo pod nazivom Sahifah Sadzadiyah. Sastoji se od pedeset i sedam molitvi, vezanih za najuzvišenija Bozanska ucenja i poznata je kao "Psalmi poslanikove porodice".
Cetvrti imam je umro (prema nekim šhitskim predanjima otrovao ga je Valid ibn Abd al-Malik, na nagovor umajidskog kalifa, Hišama) 95/712. godine, nakon trideset i pet godina imamata.
Peti imam
Imam Muhamed ibn Ali Bakir (u arapskom jeziku rijec baqir znaci prostran, širok, naziv koji je dobio od poslanika) bio je sin cetvrtog imama i rodjen je 57/675. Bio je prisutan u dogadjaju kod Kerbale, kada mu je bilo cetiri godine. Nakon svoga oca, po Bozijoj zapovijesti i nalogu onih koji su bili prije njega, on je postao imam. Umro je 114/732. godine. Prema nekim šhitskim predanjima, njega je otrovao Ibrahim ibn Valid ibn Abdalah, sinovac umajadskog kalifa, Hišama.
Za vrijeme imamata petog imama, kao rezultat nepravdi koje su cinili Umajadi, svakog dana su izbijale pobune i ratovi u nekom od dijelova islamskog svijeta. Sem toga, postojale su razmirice i u samoj porodici Umajada, što je zaokupljalo paznju kalifata, i u izvjesnoj mjeri donosilo mir clanovima poslanikove (S.A.) porodice. Na drugoj strani, tragedija u Kerbali i tlacenje koje je vršeno nad clanovima poslanikove (S.A.) porodice, za šta je odnos prema cetvrtom imamu bio najizrazitiji primjer, privukli su mnoge muslimane ka imamima. Splet ovih okolnosti omogucili su velikom broju ljudi, pogotovo šhitima, da u velikom broju krenu ka Medini i budu u blizini petog imama. Mogucnosti širenja istine o islamu i ucenja poslanikove (S.A.) porodice, koje nikada prije nisu bile na raspolaganju imamima, stajale su pred petim imamom. Dokaz ove cinjenice su bezbrojna predanja, vezana za petog imama, kao i veliki broj uzvišenih znalaca i šhitskih ucenjaka, koje je on poducavao u raznim islamskim naukama. Ova imena su navedena u biografskim djelima slavnih ljudi u islamu.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:16 pm
Šesti imam
Imam Dzafer ibn Muhamed, sin petog imama, rodjen je 83/702. Umro je 148/765, i prema šhitskim predanjima, umro je mucenicki usljed trovanja do koga je došlo na osnovu zavjere kalifa Abasida, Mansura. Nakon smrti svoga oca, postao je imam po Bozanskoj zapovjedi i naredbi onih koji su bili prije njega.
Za vrijeme imamata šestog imama postojale su vece mogucnosti i povoljniji uslovi za širenje religijskih ucenja. Do toga je došlo usljed pobuna u islamskim zemljama, pogotovo zahvaljujuci Musvadahovom dizanju radi svrgavanja kalifata Umajada, i krvavih ratova koji su doveli do konacnog pada i propasti Umajada. Vece mogucnosti za širenje šhitskih ucenja bile su, takodje, rezultat odgovarajuce podloge koju je peti imam stvorio za vrijeme od dvadeset i pet godina svoga imamata preko širenja pravih islamskih nauka i ucenja poslanikove (S.A.) porodice. Imam je iskoristio priliku da širi religijska ucenja do samog kraja svoga imamata, koji se poklapao sa padom Umajada i pocetkom kalifata Abasida. On je u raznim oblastima intelektualnih i prenijetih nauka poducavao mnoge ucenjake, kao što su bili Zararah, Muhamed ibn Muslim, Mu'min Tak, Hišam ibn Hakam, Aban ibn Taglib, Hišam ibn Salim, Hurajz, Hišam Kalbi Nasabah i Dzabir ibn Hajan, tajanstveni ucenjak. cak su i pojedini sunitski ucenjaci, kao što su Sufijan Tavri, Abu Hanifa, osnivac pravne škole (mezheb) Hanefi, Kadi Sukuni, Kadi Abul-Bahtari, i drugi, imali cast da budu njegovi ucenici. Receno je da su njegove poduke i predavanja stvorili cetiri hiljade znalaca hadisa i drugih ucenja. Broj predanja sacuvanih od petog i šestog imama je veci od broja hadisa koji su zabelezeni od poslanika (S.A.) i drugih deset imama zajedno.
Ali, potkraj svog zivota, imam je bio podvrgnut oštrim ogranicenjima, nametnutim od strane Abasidskog kalifa, Mansura, koji je nalagao takva mucenja i nemilosrdna pogubljenja mnogih poslanikovih (S.A.) potomaka, koji su bili šhiti, da je svojim nedjelima prevazišao surovost i bezobzirnost Umajada. Na njegovu zapovest, oni su hapšeni u grupama, pojedini od njih su bacani u duboke i mracne tamnice i muceni do smrti, dok su drugima odrubljivane glave, ili su zivi sahranjivani, ili su zivi ugradjivani u temelje ili zidove gradjevina.
Hišam, kalifa Umajada, nalozio je da šesti imam bude zarobljen i doveden u Damask. Kasnije, imama je zatvorio Safa, kalifa Abasida, i doveo ga u Irak. Konacno, Mensur ga je ponovo zarobio i doveo ga u Samaru, gde je imama drzao pod nadzorom, i na svaki nacin bio grub i neuljudan prema njemu, nekoliko puta pomišljajuci i da ga ubije. Konacno, imamu je dopušteno da se vrati u Medinu, gde je ostatak svog zivota proveo krijuci se, dok nije umoren trovanjem u zavjeri koju je skovao Mansur.
Cuvši o imamovoj mucenickoj smrti, Mensur je napisao namjesniku u Medini, poducivšh ga da ode do imamove kuce pod izgovorom izrazavanja saucešca porodici, i da se raspita za imamovu posljednju volju i oporuku i da je procita. Ko god da je izabran od imama za njegovog nasljednika i nastavljaca morao bi biti smijesta pogubljen. Naravno, Mansurova zelja je bila da zakljuci potpuno pitanje imamata i šhitskih namjera. Kada je namjesnik Medine, izvršavajuci nalog, procitao zadnju volju i oporuku, vidio je da je imam izabrao radije cetvoricu, nego jednog, izvršioca svoje posljednje volje i oporuke: samog kalifa, namjesnika Medine, Abdullaha Afta, imamovog starijeg sina i Musu, mladjeg sina. Na taj nacin je propala Mensurova zavjera.
Sedmi imam
Imam Musa ibn Dzafer Kazim, sin šestoga imama, bio je rodjen 128/744, a umro je kao mucenik od posljedica trovanja u zatvoru 183/799. On je postao imam nakon smrti svoga oca, na osnovu Bozanske zapovijesti i naredbe svojih predaka. Sedmi imam je bio savremenik abasidskih kalifa: Mensura, Hadija, Mehdija i Haruna. On je zivjeo u vrlo teška vremena, skrivajuci se, dok ga konacno Mensur, prilikom odlaska na hadz nije zarobio u Medini, dok je cinio namaz u Poslanikovoj dzamiji. On je bio okovan i zatvoren, a zatim vodjen iz Medine u Basru, a iz Basre u Bagdad, gde je u toku cetiri godine prijemeštan iz tamnice u tamnicu. Konacno, umoren je u Bagdadu, u zatvoru Sindi ibn Šahak, trovanjem i sahranjen je na groblju Kurejšija, koje se sada nalazi u gradu Kazimajnu.
Imam Dzafer ibn Muhamed, sin petog imama, rodjen je 83/702. Umro je 148/765, i prema šhitskim predanjima, umro je mucenicki usljed trovanja do koga je došlo na osnovu zavjere kalifa Abasida, Mansura. Nakon smrti svoga oca, postao je imam po Bozanskoj zapovjedi i naredbi onih koji su bili prije njega.
Za vrijeme imamata šestog imama postojale su vece mogucnosti i povoljniji uslovi za širenje religijskih ucenja. Do toga je došlo usljed pobuna u islamskim zemljama, pogotovo zahvaljujuci Musvadahovom dizanju radi svrgavanja kalifata Umajada, i krvavih ratova koji su doveli do konacnog pada i propasti Umajada. Vece mogucnosti za širenje šhitskih ucenja bile su, takodje, rezultat odgovarajuce podloge koju je peti imam stvorio za vrijeme od dvadeset i pet godina svoga imamata preko širenja pravih islamskih nauka i ucenja poslanikove (S.A.) porodice. Imam je iskoristio priliku da širi religijska ucenja do samog kraja svoga imamata, koji se poklapao sa padom Umajada i pocetkom kalifata Abasida. On je u raznim oblastima intelektualnih i prenijetih nauka poducavao mnoge ucenjake, kao što su bili Zararah, Muhamed ibn Muslim, Mu'min Tak, Hišam ibn Hakam, Aban ibn Taglib, Hišam ibn Salim, Hurajz, Hišam Kalbi Nasabah i Dzabir ibn Hajan, tajanstveni ucenjak. cak su i pojedini sunitski ucenjaci, kao što su Sufijan Tavri, Abu Hanifa, osnivac pravne škole (mezheb) Hanefi, Kadi Sukuni, Kadi Abul-Bahtari, i drugi, imali cast da budu njegovi ucenici. Receno je da su njegove poduke i predavanja stvorili cetiri hiljade znalaca hadisa i drugih ucenja. Broj predanja sacuvanih od petog i šestog imama je veci od broja hadisa koji su zabelezeni od poslanika (S.A.) i drugih deset imama zajedno.
Ali, potkraj svog zivota, imam je bio podvrgnut oštrim ogranicenjima, nametnutim od strane Abasidskog kalifa, Mansura, koji je nalagao takva mucenja i nemilosrdna pogubljenja mnogih poslanikovih (S.A.) potomaka, koji su bili šhiti, da je svojim nedjelima prevazišao surovost i bezobzirnost Umajada. Na njegovu zapovest, oni su hapšeni u grupama, pojedini od njih su bacani u duboke i mracne tamnice i muceni do smrti, dok su drugima odrubljivane glave, ili su zivi sahranjivani, ili su zivi ugradjivani u temelje ili zidove gradjevina.
Hišam, kalifa Umajada, nalozio je da šesti imam bude zarobljen i doveden u Damask. Kasnije, imama je zatvorio Safa, kalifa Abasida, i doveo ga u Irak. Konacno, Mensur ga je ponovo zarobio i doveo ga u Samaru, gde je imama drzao pod nadzorom, i na svaki nacin bio grub i neuljudan prema njemu, nekoliko puta pomišljajuci i da ga ubije. Konacno, imamu je dopušteno da se vrati u Medinu, gde je ostatak svog zivota proveo krijuci se, dok nije umoren trovanjem u zavjeri koju je skovao Mansur.
Cuvši o imamovoj mucenickoj smrti, Mensur je napisao namjesniku u Medini, poducivšh ga da ode do imamove kuce pod izgovorom izrazavanja saucešca porodici, i da se raspita za imamovu posljednju volju i oporuku i da je procita. Ko god da je izabran od imama za njegovog nasljednika i nastavljaca morao bi biti smijesta pogubljen. Naravno, Mansurova zelja je bila da zakljuci potpuno pitanje imamata i šhitskih namjera. Kada je namjesnik Medine, izvršavajuci nalog, procitao zadnju volju i oporuku, vidio je da je imam izabrao radije cetvoricu, nego jednog, izvršioca svoje posljednje volje i oporuke: samog kalifa, namjesnika Medine, Abdullaha Afta, imamovog starijeg sina i Musu, mladjeg sina. Na taj nacin je propala Mensurova zavjera.
Sedmi imam
Imam Musa ibn Dzafer Kazim, sin šestoga imama, bio je rodjen 128/744, a umro je kao mucenik od posljedica trovanja u zatvoru 183/799. On je postao imam nakon smrti svoga oca, na osnovu Bozanske zapovijesti i naredbe svojih predaka. Sedmi imam je bio savremenik abasidskih kalifa: Mensura, Hadija, Mehdija i Haruna. On je zivjeo u vrlo teška vremena, skrivajuci se, dok ga konacno Mensur, prilikom odlaska na hadz nije zarobio u Medini, dok je cinio namaz u Poslanikovoj dzamiji. On je bio okovan i zatvoren, a zatim vodjen iz Medine u Basru, a iz Basre u Bagdad, gde je u toku cetiri godine prijemeštan iz tamnice u tamnicu. Konacno, umoren je u Bagdadu, u zatvoru Sindi ibn Šahak, trovanjem i sahranjen je na groblju Kurejšija, koje se sada nalazi u gradu Kazimajnu.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:17 pm
Osmi imam
Imam Rida (Ali ibn Musa) (A.S.) bio je sin sedmog imama i saglasno dobro poznatim izvorima on je rodjen 148/765, a umro je 203/817. Osmi imam je dostigao polozaj imamata nakon smrti svoga oca, na osnovu Bozije zapovijesti i naredbe svojih predaka. Vrijeme njegovog imamata poklapalo se sa kalifatom Haruna, a zatim njegovih sinova Amina i Memuna. Nakon smrti svoga oca, Memun je došao u sukob sa svojim bratom Aminom, što je dovelo do krvavih sukoba i konacnog Aminovog umorstva, nakon cega je Memun postao kalifa. Do tog dana je stav abasidskih kalifa prema šhitima bio dodatno nemilosrdan i okrutan. cesto bi se poneki od Alijevih (A.S.) pristalica (alawis) pobunio, izazivajuci krvave nerede i ratove, koji su bili velika teškoca i briga kalifatu.
Šhitski imami nisu saradjivali sa onima koji su dizali te bune i nisu se miješali u njihove odnose. Tadašnji šhiti, koji su cinili znatan dio stanovništva, nastavljali su da imame smatraju svojim religijskini vodjama, prema kojima je poslušnost bila obavezna i vjerovali su u njih kao u prave kalife casnog poslanika (S.A.). Kalifat su smatrali razlicitim od svijete mjerodavnosti svojih imama, jer je kalifat više slicio dvorcima persijskih careva i rimskih imperatora, a vodila ga je grupa ljudi više zainteresovanih za svjetovnu upravu, nego za strogu primjenu religijskih nacela. Nastavljanje ovakvog stanja bilo je opasno po ustrojstvo kalifata i bilo mu je ozbiljna prijetnja.
Memun je razmišljao o pronalazenju novog rješenja ovih teškoca, koje sedamdeset godina stara politika njegovih abasidskih prijethodnika nije bila u stanju da rešh. Da bi ostvario ovaj cilj, on je osmog imama odabrao za svog nasljednika, nadajuci se da ce na taj nacin prevazici dvije teškoce: prije svega, da ce na taj nacin sprjeciti poslanikove (S.A.) potomke da se bore protiv vlade, jer ce sami biti ukljuceni u upravu, i drugo, da ucini da ljudi izgube svoja religijska vjerovanja i unutrašnju privrzenost imamima. Ovo bi se ostvarilo zaokupljanjem imama svjetovnim stvarima i politikom samog kalifata, koga su šhiti uvijek smatrali opakim i necistim. Na taj nacin bi se raspalo njihovo religijsko ustrojstvo i oni dalje ne bi predstavljali opasnost za kalifat. Ocigledno, nakon ostvarenja ovih ciljeva, uklanjanje imama ne bi Abasidima predstavljalo teškocu.
Da bi ostvario ovu odluku, Memun je zatrazio od imama da iz Medine dodje u Marv. Cim je tamo stigao, Memun mu je prvo ponudio kalifat, a zatim nasljedstvo kalifala. Imam se izvinio, kalifat je odbio, ali je konacno bio primoran da prihvati pravno nasljedstvo, pod uslovom da se ne miješa u poslove uprave, ili u postavljanje ili opoziv vladinih izvršilaca.
Ovaj dogadjaj se desio 200/814. Medjutim, Memun je uskoro otkrio svoju zabludu, jer je došlo do brzog širenja šhizma, porasta privrzenosti naroda imamu i do zapanjujuceg prijema imama od strane ljudi, cak i od strane vojske i vladinih namjesnika. Memun je trazio lijeka za ovaj problem, pa je otrovao i mucenicki pogubio imama. Nakon preseljenja, imam je sahranjen u gradu Tusu u Iranu, koji se sada zove Mašad. Mamun je pokazao veliki interes za prevodjenjem dijela iz intelektualnih nauka na arapski. On je organizovao skupove na kojima su se okupljali ucenjaci razlicitih religija i sekti radi vodjenja naucnih rasprava. Osmi imam je, takodje, ucestvovao na tim skupovima i uzimao ucešce u raspravama sa ucenjacima razlicitih religija. Mnoge od ovih rasprava su zabjelezene u šhitskim predanjima.
Deveti imam
Imam Muhamed (ibn Ali) Taki (ponekad nazivan Dzavad i Ibn al-Rida) bio je sin osmog imama. On je rodjen 195/809. u Medini i prema šhitskim predanjima, umro je kao mucenik 220/835, otrovan od strane svoje supruge, Memunove kceri, na nagovor abasidskog kalifa, Mutasima. Sahranjen je pokraj svoga djede, sedmog imama, u Kazimajnu. On je postao imam nakon smrti svoga oca, na osnovu Bozije zapovijesti i ukaza svojih predaka. U vrijeme smrti svoga oca on je bio u Medini. Memun ga je pozvao u Bagdad, prijestonicu kalifata i naizgled je izrazio veliku ljubaznost prema njemu. On je imamu cak dao svoju kcer za zenu i zadrzao ga u Bagdadu. U stvarnosti, zelio je da na ovaj nacin cvrsto drzi imama pod nadzorom, kako izvan, tako i u njegovom domu. Imam je proveo izvjesno vrijeme u Bagdadu, a zatim je, uz Memunovu saglasnost, otišao u Medinu, gde je ostao sve do Memunove smrti. Kada je Mutasim postao kalifa, pozvao je imama natrag u Bagdad, gde ga je, kao što smo videli, otrovao i ubio uz pomoc imamove zene.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:18 pm
Deseti imam
Imam Ali ibn Muhamed Naki (ponekad sa nadimkom Hadi) bio je sin devetoga imama. On je bio rodjen 212/827 u Medini, i prema šhitskim prijedanjima, mucenicki je umoren trovanjem od strane Mutaza, kalifa Abasida, 254/868
Za vrijeme svog zivota deseti imam je bio savremenik sedmorice kalifa Abasida: Memuna, Mutasima, Vathika, Mutavakila, Muntasira, Mustaina i Mutaza. Njegov plemeniti otac preselio je nakon trovanja u Bagdadu 220/835, za vrijeme Mutasimove vladavine. U to vrijeme je Ali ibn Mohamad Naki bio u Medini. Tamo je postao imam na osnovu Bozije zapovijesti i naredbe imama prije njega. On je ostao u Medini baveci se podukama u religijskim naukama do Mutavakilovog vremena. Godine 243/857, usljed izvjesnih laznih optuzbi, Mutavakil je nalozio jednom od svojih zvanicnika da imama pozove iz Medine u Samaru, koji je bio prestonica u to vrijeme. On je sam imamu napisao pismo puno ljubaznosti i blagonaklonosti, moleci ga da dodje u prestonicu gde bi se mogli sresti. Nakon dolaska u Samaru, prema imamu su, takodje, naizgled iskazani odredjena ljubaznost i uvazavanje. Ipak, u isto vrijeme, Mutavakil je na sve moguce nacine pokušavao da ga uznemirava i ponizi. Mnogo puta je pozivao imama k sebi u namjeri da ga umori, ili ponizi, i cinio premetacinu njegovog doma.
U svom neprijateljstvu prema poslanikovoj (S.A.) porodici, Mutavakil nije imao ravnoga medju abasidskim kalifima. Posebno je bio protiv Alija (A.S.), koga je otvoreno proklinjao. On je cak dvorskoj ludi nalozio da imitira Alija (A.S.) za vrijeme raspusnih okupljanja. Godine 237/850. nalozio je da se grobnica imama Huseina (A.S.) u Kerbali, kao i mnoge kuce unaokolo, sravne sa zemljom. Voda je puštena preko imamovog groba. Naredio je da imamov grob bude prekopan i na njemu nacinjen zasad, kako bi svi tragovi groba nestali. Za vrijeme Mutavakilovog zivota, uslovi zivota Alijevih (A.S.) potomaka u Hidzazu dostigli su tako jadno stanje da njihove zene nisu imale feredzu kojom bi se pokrile. Mnoge od njih su imale samo po jedan stari cador kojim su se pokrivale za vrijeme dnevnih namaza. Slican pritisak cinjen je na Alijeve (A.S.) potomke koji su zivjeli u Egiptu. Deseti imam je strpljivo podnosio mucenja i uzase od strane abasidskog kalifa Mutavakila, sve dok kalif nije umro. Nasljedili su ga Muntasir, Mustain i, konacno, Mutaz, od cije posljedice zavjere su bile imamovo trovanje i smrt.
Jedanaesti imam
Imam Hasan ibn Ali Askeri, sin desetog imama, bio je rodjen 232/845. godine i prema odredjenim šhitskim izvorima, bio je otrovan i mucenicki umoren 260/872. godine, na nagovor abasidskog kalifa, Mutamida. Jedanaesti imam je dostigao imamat nakon smrti svoga plemenitog oca, na osnovu Bozije zapovjedi i zapovijesti prijethodnih imama. Za sedam godina svoga imamata, zahvaljujuci neizrecivim ogranicenjima koja su mu nametnuta od strane kalifata, on je zivjeo u skrovitosti i prikrivanju (taqiyah). On nije odrzavao bilo kakve društvene veze cak ni sa obicnim ljudima, šhitima. Samo su odabrani šhiti mogli da ga vide. Cak i tako, vecinu svog zivota proveo je u zatvoru.
U to vrijeme su cinjeni veliki pritisci obzirom da je šhitsko stanovništvo dostiglo znacajan nivo, kako u pogledu brojnosti, tako i u snazi. Svi su znali da šhit vjeruje u imamat, a bio je, takodje, poznat identitet šhitskih imama. Zato je kalifat imame drzao pod svojim strogim nadzorom više nego bilo kada prije.
On je pokušavao da ih putem svih raspolozivih sredstava i tajnih planova ukloni i uništi. Takodje, kalifat je saznao da najodabraniji medju šhitima vjeruju da ce jedanaesti imam, na osnovu predanja koja su navodili kako on, tako i njegovi preci, imati sina koji je ocekivani Mehdi. Mehdijev dolazak je predskazan u vjerodostojnim poslanikovim (S.A.) hadisima, podjednako u sunitskim i šhitskim izvorima. Iz tog razloga je jedanaesti imam, više od drugih imama, bio stavljen pod strogu prismotru kalifata. Kalif toga doba je odlucio da konacno završi sa šhitskim imamatom, upotrebljavajuci sva moguca sredstva, i da zatvori vrata imamatu jednom zauvijek.
Zato, cim je vest o bolesti jedanaestog imama stigla do Mutamida, on je poslao doktora i nekolicinu svojih poverljivih ljudi i sudija u imamovu kucu, da bi bili sa njim, i da bi pratili uslove i stanje u njegovom domu sve vrijeme. Nakon imamove smrti, oni su pretrazili kucu, a babica je pregledala sve ropkinje. U toku dvije godine tajni kalifovi nameštenici su tragali za imamovim nasljednikom, dok nisu izgubili nadu. Jedanaesti imam je sahranjen u svojoj kucu u Samari, pokraj svog uzvišenog oca.
Moramo se sjetiti da je imam u toku svoga zivota obucio religiji i hadisima mnogo stotina ucenjaka, i ti ucenjaci su nam prenijeli podatke o imamima. Kako ne bi zauzimali prostor na ovom mjestu, spisak njihovih imena, radova, kao i njihove biografije nismo obuhvatili ovdje.
Imam Ali ibn Muhamed Naki (ponekad sa nadimkom Hadi) bio je sin devetoga imama. On je bio rodjen 212/827 u Medini, i prema šhitskim prijedanjima, mucenicki je umoren trovanjem od strane Mutaza, kalifa Abasida, 254/868
Za vrijeme svog zivota deseti imam je bio savremenik sedmorice kalifa Abasida: Memuna, Mutasima, Vathika, Mutavakila, Muntasira, Mustaina i Mutaza. Njegov plemeniti otac preselio je nakon trovanja u Bagdadu 220/835, za vrijeme Mutasimove vladavine. U to vrijeme je Ali ibn Mohamad Naki bio u Medini. Tamo je postao imam na osnovu Bozije zapovijesti i naredbe imama prije njega. On je ostao u Medini baveci se podukama u religijskim naukama do Mutavakilovog vremena. Godine 243/857, usljed izvjesnih laznih optuzbi, Mutavakil je nalozio jednom od svojih zvanicnika da imama pozove iz Medine u Samaru, koji je bio prestonica u to vrijeme. On je sam imamu napisao pismo puno ljubaznosti i blagonaklonosti, moleci ga da dodje u prestonicu gde bi se mogli sresti. Nakon dolaska u Samaru, prema imamu su, takodje, naizgled iskazani odredjena ljubaznost i uvazavanje. Ipak, u isto vrijeme, Mutavakil je na sve moguce nacine pokušavao da ga uznemirava i ponizi. Mnogo puta je pozivao imama k sebi u namjeri da ga umori, ili ponizi, i cinio premetacinu njegovog doma.
U svom neprijateljstvu prema poslanikovoj (S.A.) porodici, Mutavakil nije imao ravnoga medju abasidskim kalifima. Posebno je bio protiv Alija (A.S.), koga je otvoreno proklinjao. On je cak dvorskoj ludi nalozio da imitira Alija (A.S.) za vrijeme raspusnih okupljanja. Godine 237/850. nalozio je da se grobnica imama Huseina (A.S.) u Kerbali, kao i mnoge kuce unaokolo, sravne sa zemljom. Voda je puštena preko imamovog groba. Naredio je da imamov grob bude prekopan i na njemu nacinjen zasad, kako bi svi tragovi groba nestali. Za vrijeme Mutavakilovog zivota, uslovi zivota Alijevih (A.S.) potomaka u Hidzazu dostigli su tako jadno stanje da njihove zene nisu imale feredzu kojom bi se pokrile. Mnoge od njih su imale samo po jedan stari cador kojim su se pokrivale za vrijeme dnevnih namaza. Slican pritisak cinjen je na Alijeve (A.S.) potomke koji su zivjeli u Egiptu. Deseti imam je strpljivo podnosio mucenja i uzase od strane abasidskog kalifa Mutavakila, sve dok kalif nije umro. Nasljedili su ga Muntasir, Mustain i, konacno, Mutaz, od cije posljedice zavjere su bile imamovo trovanje i smrt.
Jedanaesti imam
Imam Hasan ibn Ali Askeri, sin desetog imama, bio je rodjen 232/845. godine i prema odredjenim šhitskim izvorima, bio je otrovan i mucenicki umoren 260/872. godine, na nagovor abasidskog kalifa, Mutamida. Jedanaesti imam je dostigao imamat nakon smrti svoga plemenitog oca, na osnovu Bozije zapovjedi i zapovijesti prijethodnih imama. Za sedam godina svoga imamata, zahvaljujuci neizrecivim ogranicenjima koja su mu nametnuta od strane kalifata, on je zivjeo u skrovitosti i prikrivanju (taqiyah). On nije odrzavao bilo kakve društvene veze cak ni sa obicnim ljudima, šhitima. Samo su odabrani šhiti mogli da ga vide. Cak i tako, vecinu svog zivota proveo je u zatvoru.
U to vrijeme su cinjeni veliki pritisci obzirom da je šhitsko stanovništvo dostiglo znacajan nivo, kako u pogledu brojnosti, tako i u snazi. Svi su znali da šhit vjeruje u imamat, a bio je, takodje, poznat identitet šhitskih imama. Zato je kalifat imame drzao pod svojim strogim nadzorom više nego bilo kada prije.
On je pokušavao da ih putem svih raspolozivih sredstava i tajnih planova ukloni i uništi. Takodje, kalifat je saznao da najodabraniji medju šhitima vjeruju da ce jedanaesti imam, na osnovu predanja koja su navodili kako on, tako i njegovi preci, imati sina koji je ocekivani Mehdi. Mehdijev dolazak je predskazan u vjerodostojnim poslanikovim (S.A.) hadisima, podjednako u sunitskim i šhitskim izvorima. Iz tog razloga je jedanaesti imam, više od drugih imama, bio stavljen pod strogu prismotru kalifata. Kalif toga doba je odlucio da konacno završi sa šhitskim imamatom, upotrebljavajuci sva moguca sredstva, i da zatvori vrata imamatu jednom zauvijek.
Zato, cim je vest o bolesti jedanaestog imama stigla do Mutamida, on je poslao doktora i nekolicinu svojih poverljivih ljudi i sudija u imamovu kucu, da bi bili sa njim, i da bi pratili uslove i stanje u njegovom domu sve vrijeme. Nakon imamove smrti, oni su pretrazili kucu, a babica je pregledala sve ropkinje. U toku dvije godine tajni kalifovi nameštenici su tragali za imamovim nasljednikom, dok nisu izgubili nadu. Jedanaesti imam je sahranjen u svojoj kucu u Samari, pokraj svog uzvišenog oca.
Moramo se sjetiti da je imam u toku svoga zivota obucio religiji i hadisima mnogo stotina ucenjaka, i ti ucenjaci su nam prenijeli podatke o imamima. Kako ne bi zauzimali prostor na ovom mjestu, spisak njihovih imena, radova, kao i njihove biografije nismo obuhvatili ovdje.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:19 pm
Dvanaesti imam
Ocekivani Mahdi, koji se cesto pominje kao imam-i asr (imam epohe) i sahib al-zaman (gospodar epohe) sin je jedanaestog imama. Njegovo ime je isto kao i ime casnog poslanika (S.A.). On je rodjen u Samari 256/868 i do 260/872 godine, kada je umro njegov otac, zivjeo je pod starateljstvom i nadzorom svoga oca. Bio je sakriven od javnosti i samo su pojedini od istaknutih šhita bili u mogucnosti da ga vide.
Nakon mucenicke smrti svoga oca, on je postao imam i po Bozijoj zapovijesti otišao u skrovitost (ghaybat). Nakon toga se pojavljivao samo pred svojim izaslanicima (na'ib) i cak tada samo u izuzetnim okolnostima.
Imam je kao posebnog izaslanika za izvjesno vrijeme izabrao Osmana ibn Saida Umarija, jednog od pratilaca svoga oca i djede, koji je bio odan i poverljiv prijatelj. Preko njegovog izaslanstva imam je odgovarao na zahtjeve i pitanja šhita. Nakon Osmana ibn Saida, njegov sin Muhamed ihn Osman Umari je postavljen kao imamov izaslanik. Nakon smrti Mohamada ibn Osmana, Abul Kasim Husein ibn Ruh Navbakhti je bio poseban izaslanik, a nakon njegove smrti Ali ibn Muhamed Simari je odredjen za tu duznost.
Nekoliko dana prije smrti Ali ibn Muhameda Simarija 329/939, imam je izdao ukaz kojim je naznacio da ce za šest dana izdahnuti Ali ibn Mohamad Simari, kada ce se okoncati i posebno predstavljanje imama, a zapocece velika tajnovitost (ghaybat-i kubra) i nastavljace se do dana kada Bog dozvoli imamu da se pojavi.
Tako je skrivenost dvanaestog imama podeljena na dva dijela: prvi, kratka skrovitost (ghaybat-i sughra), koja je zapocela 260/872 i okoncala se 329/939 sa trajanjem od oko sedamdeset godina; drugi, velika skrovitost koja je zapocela 329/939 i koja ce se nastavljati dok Bog to zeli. U hadisu u vezi cije vjerodostojnosti postoji potpuna saglasnost, casni poslanik (S.A.) je rekao:
"Ukoliko bi do okoncanja zivota svijeta ostao samo još jedan dan, Bog ce produziti taj dan dok u njemu ne pošalje covjeka iz moje zajednice i moje porodice. Njegovo ime ce biti isto mome imenu. On ce zemlju ispuniii jednakošcu i pravednošcu, kao što je bila preplavljena samovoljom i tlacenjem."
Ocekivani Mahdi, koji se cesto pominje kao imam-i asr (imam epohe) i sahib al-zaman (gospodar epohe) sin je jedanaestog imama. Njegovo ime je isto kao i ime casnog poslanika (S.A.). On je rodjen u Samari 256/868 i do 260/872 godine, kada je umro njegov otac, zivjeo je pod starateljstvom i nadzorom svoga oca. Bio je sakriven od javnosti i samo su pojedini od istaknutih šhita bili u mogucnosti da ga vide.
Nakon mucenicke smrti svoga oca, on je postao imam i po Bozijoj zapovijesti otišao u skrovitost (ghaybat). Nakon toga se pojavljivao samo pred svojim izaslanicima (na'ib) i cak tada samo u izuzetnim okolnostima.
Imam je kao posebnog izaslanika za izvjesno vrijeme izabrao Osmana ibn Saida Umarija, jednog od pratilaca svoga oca i djede, koji je bio odan i poverljiv prijatelj. Preko njegovog izaslanstva imam je odgovarao na zahtjeve i pitanja šhita. Nakon Osmana ibn Saida, njegov sin Muhamed ihn Osman Umari je postavljen kao imamov izaslanik. Nakon smrti Mohamada ibn Osmana, Abul Kasim Husein ibn Ruh Navbakhti je bio poseban izaslanik, a nakon njegove smrti Ali ibn Muhamed Simari je odredjen za tu duznost.
Nekoliko dana prije smrti Ali ibn Muhameda Simarija 329/939, imam je izdao ukaz kojim je naznacio da ce za šest dana izdahnuti Ali ibn Mohamad Simari, kada ce se okoncati i posebno predstavljanje imama, a zapocece velika tajnovitost (ghaybat-i kubra) i nastavljace se do dana kada Bog dozvoli imamu da se pojavi.
Tako je skrivenost dvanaestog imama podeljena na dva dijela: prvi, kratka skrovitost (ghaybat-i sughra), koja je zapocela 260/872 i okoncala se 329/939 sa trajanjem od oko sedamdeset godina; drugi, velika skrovitost koja je zapocela 329/939 i koja ce se nastavljati dok Bog to zeli. U hadisu u vezi cije vjerodostojnosti postoji potpuna saglasnost, casni poslanik (S.A.) je rekao:
"Ukoliko bi do okoncanja zivota svijeta ostao samo još jedan dan, Bog ce produziti taj dan dok u njemu ne pošalje covjeka iz moje zajednice i moje porodice. Njegovo ime ce biti isto mome imenu. On ce zemlju ispuniii jednakošcu i pravednošcu, kao što je bila preplavljena samovoljom i tlacenjem."
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Re: KO SU DVANAESTORICA IMAMA
Admin Fri Oct 31, 2008 7:20 pm
O Mehdijevom pojavljivanju
U raspravi o poslanstvu i imamatu je ukazano da je kao posljedica opšteg upucivanja, koje vlada cijelom tvorevinom, covjek iz nuznosti obdaren moci primanja objave kroz poslanstvo, koja ga upucuje ka savršenstvu ljudskog ponašanja i dobrobiti ljudske vrste. Ocigledno, ukoliko ovakvo savršenstvo i sreca ne bi bile moguce covjeku, ciji zivot ima društveni vid, sama cinjenica da je obdaren ovom moci, bila bi beznacajna i beskorisna. Ali, beskorisnost ne postoji u stvoriteljstvu.
Drugim rijecima, od kad je naselio zemlju, covjek ima zelju da vodi društveni zivot ispunjen srecom u njenom istinskom smislu i tezi ka tom cilju. Ukoliko takva zelja ne bi imala stvarno postojanje nikada ne bi bila utisnuta u covjekovu unutrašnju suštinu, na isti nacin kao što kada ne bi bilo hrane, tada ne bi bilo ni gladi. Ili, ukoliko ne bi bilo vode, ne bi bilo zedji, a ukoliko ne bi bilo razmnozavanja, ne bi postojala seksualna privlacnost medju polovima.
Tako ce, iz razloga unutrašnje nuznosti i odredjenosti, buducnost docekati dan kada ce ljudsko društvo biti prijeplavljeno pravednošcu i kada ce svi zivjeti u miru i spokoju, kada ce ljudska bica biti sasvim ispunjena vrlinom i savršenstvom. Do stvaranja takvih uslova doci ce posredstvom ljudskih ruku, ali uz Boziju pomoc. A vodja takvoga društva, koji ce biti spasitelj ljudi, jezikom hadisa je nazvan Mehdi.
U razlicitim religijama koje vladaju svijetom, kao što su hinduizam, budizam, judaizam, hrišcanstvo, zoroasterizam i islam, ukazuje se na licnost koja ce se pojaviti kao spasilac covjecanstva. Ove religije uobicajeno daju radosne vijesti o njegovom dolasku, mada, takodje, postoje izvjesne razlike u detaljima, koje mogu biti uocene kada se ova ucenja pazljivo uporede. Hadis casnog poslanika (S.A.) u pogledu koga se slazu svi muslimani: "Mehdi je moj potomak", odnosi se na ovu istinu. Postoje brojni hadisi casnog poslanika (S.A.) i imama, navedeni u sunitskim i šhitskim izvorima, vezani za pojavu Mehdija (A.S.), kao što su oni o tome da je on poslanikovog (S.A.) roda i da ce njegovo pojavljivanje pomoci covjecanstvu da dostigne istinsko savršenstvo i ostvarenje duhovnog zivota. Dodatno, postoje brojni drugi hadisi vezani za okolnost da je Mehdi sin jedanaestog imama, Hasana al-Askarija. Oni saglasno ukazuju da ce se, nakon što je rodjen, i po okonacnju doba duge skrovitosti, Mehdi pojaviti ponovo, ispunjavajuci pravednošcu svijet izopacen nepravdom i nepoštenjem.
Kao jedan primjer, Ali ibn Musa al-Rida (osmi imam) je kroz hadis rekao: "Imam nakon mene je moj sin Muhamed, a nakon njega, njegov sin Ali, a nakon Alija njegov sin Husan, a nakon Hasana njegov sin hudzdze qa'im, na koga ce se cekati u toku njegove tajnovitosti i koji ce biti slušan kada se pojavi. Ukoliko za zivot na ovom svijetu ne ostane više od jednog dana, Allah ce taj dan produziti dok se on ne pojavi, i ne preplavi svijet pravednošcu na isti nacin na koji je svijet bio preplavljen nepravdom. Ali, kada? U vezi vijesti o "casu", moj otac mi je zaista rekao, jer je cuo od svoga oca, koji je cuo od svoga ocu, a koji je, pak, cuo od svoga oca, koji je to cuo od svojih predaka, koji su culi od Alija (A.S.), da je casni poslanik (S.A.) upitan: "O, Boziji poslanice, kada ce se "potpora" (qa'im), koji je iz moga roda, pojaviti?" On je rekao: "Njegov slucaj je kao slucaj casa (Smaka svijeta). On ce ga u njegovo vrijeme otkriti, a tezak ce biti nebesima i zemlji, sasvim neocekivano ce vam doci." (Kur'an 7:187).
Sakr ibn Dulaf je rekao: "Cuo sam od Abu Dzafera Muhameda ibn Ali al-Ride (devetog imama) da je rekao: 'lmam nakon mene je moj sin, Ali; njegova zapovijest je moja zapovijest; njegova rijec je moja rijec; biti poslušan njemu, znaci slušati mene. Imam nakon njega je njegov sin Hasan. Njegova zapovijest je zapovijest njegovog oca. Njegova rijec je rijec njegovoga oca. Poslušati njega, znaci biti poslušan njegovom ocu.' Nakon ovih rjeci imam je ucutao. Ja sam mu rekao: 'O, poslanikov sine, ko ce biti imam nakon Hasana?' Imam je teško zaplakao, a zatim je rekao: 'Doista, nakon Hasana, njegov sin je ocekivani imam koji je "al-qa'im bi'l-haqq" (Onaj koji se naslanja na istinu)."
Musa ibn Dzafer Bagdadi je rekao: "cuo sam od imama Abu Mohameda al-Hasana ibn Alija (jedanaestoga imama) da je rekao: 'Vidim da ce se nakon mene medju vama javiti razlike vezane za imama nakon mene. Onaj ko prihvata imame nakon Bozijeg poslanika, ali osporava moga sina, isti je kao onaj koji prihvata sve vjerovesnike, ali osporava poslanstvo Mohameda, Bozijeg poslanika, neka su mir i blagoslov sa njim! A onaj ko osporava (Muhameda) Bozijeg poslanika isti je kao neko ko osporava sve Bozije vjerovesnike, jer je vjerovanje u zadnjeg od nas kao vjerovanje u prvog, a neprihvatanje zadnjeg od nas kao neprihvatanje prvog. Ali, budite pazljivi! Zaista, pred mojim sinom je takva tajnovitost u toku koje ce svi ljudi izgubiti nadu, sem onih koje Allah štiti"
Protivnici šhizma prigovaraju da bi prema vjerovanjima ove škole (mezheba) skriveni imam sada bio oko dvanaest vijekova star, što je nemoguce za bilo koje ljudsko bice. U odgovoru se mora reci da je prigovor zasnovan iskljucivo na nevjerovatnosti takve pojave, ne na njenoj nemogucnosti. Naravno, tako dugo zivotno doba, ili zivot u duzem periodu, jesu nevjerovatni. Ali, oni koji proucavaju hadise casnog poslanika (S.A.) i imama vidjece da se oni pozivaju na takav zivot kao na zivot koji ima cudesne odlike. Cudesa nisu nemoguca, niti mogu biti opovrgnuta naucnim dokazima. Nikada ne moze biti dokazano da su sredstva i uzroci koji dejstvuju u svijetu samo oni koje mi vidimo, a da drugi uzroci koje ne vidimo, ili cije posljedice ili dejstvovanje nismo vidjeli, niti razumjeli, ne postoje. Na taj nacin je moguce da u jednom, ili više pripadnika covjecanstva, djeluju izvjesni cinioci i sredstva koji im daruju vrlo dug zivot od hiljadu, ili više hiljada godina zivota. Medicina još uvijek nije izgubila nadu da ce otkriti nacin produzetka ljudskog vijeka. U svakom slucaju, takvi prigovori od "naroda Knjige", kao što su Jevreji, hrišcani i muslimani su najneshvatljiviji, jer oni prihvataju cudesa Bozijih poslanika, saglasno svojim sopstvenim svijetim spisima.
Protivnici šhizma, takodje, prigovaraju da, obzirom da šhizam smatra imama neophodnim radi tumacenja naredbi i istina religije i poducavanja ljudi, to je imamova tajnovitost protivurijecna upravo ovoj svrsi, jer imam u skrovitosti koji nije dostupan ljudima ne moze u bilo kom slucaju biti od koristi ili utjecaja. Protivnici kazu da, ukoliko Bog zeli da dovede imama da preporodi covjecanstvo, On je u stanju da ga stvori u potrebnom trenutku i nema potrebe da ga stvori hiljadama godina ranije. U odgovoru se mora reci da takvi ljudi nisu zaista shvatili znacenje imama, jer je u raspravi o imamatu postalo jasno da duznost imama nije samo prosto tumacenje religijskih ucenja i egzotericno poducavanje ljudi. Na isti nacin na koji ima duznost da ljude vodi sa "spoljašnje strane", imam, takodje ima duznost esoterickog vodjenja ljudi. On je taj koji usmjerava duhovni zivot covjeka i okrece dublje vidove ljudskog djelanja ka Bogu. Ocigledno, njegovo fizicko odsustvo, ili prisustvo, nije od utjecaja u ovom pogledu. Imam pazi na covjeka u sebi i u zajedništvu je sa duhom i dušom ljudi cak i kad je skriven pred njihovim fizickim ocima. Njegovo prisustvo je uvijek neophodno cak i ako još nije nastupilo vrijeme za njegovo spoljašnje pojavljivanje i opšti preporod koji on treba da donese.
U raspravi o poslanstvu i imamatu je ukazano da je kao posljedica opšteg upucivanja, koje vlada cijelom tvorevinom, covjek iz nuznosti obdaren moci primanja objave kroz poslanstvo, koja ga upucuje ka savršenstvu ljudskog ponašanja i dobrobiti ljudske vrste. Ocigledno, ukoliko ovakvo savršenstvo i sreca ne bi bile moguce covjeku, ciji zivot ima društveni vid, sama cinjenica da je obdaren ovom moci, bila bi beznacajna i beskorisna. Ali, beskorisnost ne postoji u stvoriteljstvu.
Drugim rijecima, od kad je naselio zemlju, covjek ima zelju da vodi društveni zivot ispunjen srecom u njenom istinskom smislu i tezi ka tom cilju. Ukoliko takva zelja ne bi imala stvarno postojanje nikada ne bi bila utisnuta u covjekovu unutrašnju suštinu, na isti nacin kao što kada ne bi bilo hrane, tada ne bi bilo ni gladi. Ili, ukoliko ne bi bilo vode, ne bi bilo zedji, a ukoliko ne bi bilo razmnozavanja, ne bi postojala seksualna privlacnost medju polovima.
Tako ce, iz razloga unutrašnje nuznosti i odredjenosti, buducnost docekati dan kada ce ljudsko društvo biti prijeplavljeno pravednošcu i kada ce svi zivjeti u miru i spokoju, kada ce ljudska bica biti sasvim ispunjena vrlinom i savršenstvom. Do stvaranja takvih uslova doci ce posredstvom ljudskih ruku, ali uz Boziju pomoc. A vodja takvoga društva, koji ce biti spasitelj ljudi, jezikom hadisa je nazvan Mehdi.
U razlicitim religijama koje vladaju svijetom, kao što su hinduizam, budizam, judaizam, hrišcanstvo, zoroasterizam i islam, ukazuje se na licnost koja ce se pojaviti kao spasilac covjecanstva. Ove religije uobicajeno daju radosne vijesti o njegovom dolasku, mada, takodje, postoje izvjesne razlike u detaljima, koje mogu biti uocene kada se ova ucenja pazljivo uporede. Hadis casnog poslanika (S.A.) u pogledu koga se slazu svi muslimani: "Mehdi je moj potomak", odnosi se na ovu istinu. Postoje brojni hadisi casnog poslanika (S.A.) i imama, navedeni u sunitskim i šhitskim izvorima, vezani za pojavu Mehdija (A.S.), kao što su oni o tome da je on poslanikovog (S.A.) roda i da ce njegovo pojavljivanje pomoci covjecanstvu da dostigne istinsko savršenstvo i ostvarenje duhovnog zivota. Dodatno, postoje brojni drugi hadisi vezani za okolnost da je Mehdi sin jedanaestog imama, Hasana al-Askarija. Oni saglasno ukazuju da ce se, nakon što je rodjen, i po okonacnju doba duge skrovitosti, Mehdi pojaviti ponovo, ispunjavajuci pravednošcu svijet izopacen nepravdom i nepoštenjem.
Kao jedan primjer, Ali ibn Musa al-Rida (osmi imam) je kroz hadis rekao: "Imam nakon mene je moj sin Muhamed, a nakon njega, njegov sin Ali, a nakon Alija njegov sin Husan, a nakon Hasana njegov sin hudzdze qa'im, na koga ce se cekati u toku njegove tajnovitosti i koji ce biti slušan kada se pojavi. Ukoliko za zivot na ovom svijetu ne ostane više od jednog dana, Allah ce taj dan produziti dok se on ne pojavi, i ne preplavi svijet pravednošcu na isti nacin na koji je svijet bio preplavljen nepravdom. Ali, kada? U vezi vijesti o "casu", moj otac mi je zaista rekao, jer je cuo od svoga oca, koji je cuo od svoga ocu, a koji je, pak, cuo od svoga oca, koji je to cuo od svojih predaka, koji su culi od Alija (A.S.), da je casni poslanik (S.A.) upitan: "O, Boziji poslanice, kada ce se "potpora" (qa'im), koji je iz moga roda, pojaviti?" On je rekao: "Njegov slucaj je kao slucaj casa (Smaka svijeta). On ce ga u njegovo vrijeme otkriti, a tezak ce biti nebesima i zemlji, sasvim neocekivano ce vam doci." (Kur'an 7:187).
Sakr ibn Dulaf je rekao: "Cuo sam od Abu Dzafera Muhameda ibn Ali al-Ride (devetog imama) da je rekao: 'lmam nakon mene je moj sin, Ali; njegova zapovijest je moja zapovijest; njegova rijec je moja rijec; biti poslušan njemu, znaci slušati mene. Imam nakon njega je njegov sin Hasan. Njegova zapovijest je zapovijest njegovog oca. Njegova rijec je rijec njegovoga oca. Poslušati njega, znaci biti poslušan njegovom ocu.' Nakon ovih rjeci imam je ucutao. Ja sam mu rekao: 'O, poslanikov sine, ko ce biti imam nakon Hasana?' Imam je teško zaplakao, a zatim je rekao: 'Doista, nakon Hasana, njegov sin je ocekivani imam koji je "al-qa'im bi'l-haqq" (Onaj koji se naslanja na istinu)."
Musa ibn Dzafer Bagdadi je rekao: "cuo sam od imama Abu Mohameda al-Hasana ibn Alija (jedanaestoga imama) da je rekao: 'Vidim da ce se nakon mene medju vama javiti razlike vezane za imama nakon mene. Onaj ko prihvata imame nakon Bozijeg poslanika, ali osporava moga sina, isti je kao onaj koji prihvata sve vjerovesnike, ali osporava poslanstvo Mohameda, Bozijeg poslanika, neka su mir i blagoslov sa njim! A onaj ko osporava (Muhameda) Bozijeg poslanika isti je kao neko ko osporava sve Bozije vjerovesnike, jer je vjerovanje u zadnjeg od nas kao vjerovanje u prvog, a neprihvatanje zadnjeg od nas kao neprihvatanje prvog. Ali, budite pazljivi! Zaista, pred mojim sinom je takva tajnovitost u toku koje ce svi ljudi izgubiti nadu, sem onih koje Allah štiti"
Protivnici šhizma prigovaraju da bi prema vjerovanjima ove škole (mezheba) skriveni imam sada bio oko dvanaest vijekova star, što je nemoguce za bilo koje ljudsko bice. U odgovoru se mora reci da je prigovor zasnovan iskljucivo na nevjerovatnosti takve pojave, ne na njenoj nemogucnosti. Naravno, tako dugo zivotno doba, ili zivot u duzem periodu, jesu nevjerovatni. Ali, oni koji proucavaju hadise casnog poslanika (S.A.) i imama vidjece da se oni pozivaju na takav zivot kao na zivot koji ima cudesne odlike. Cudesa nisu nemoguca, niti mogu biti opovrgnuta naucnim dokazima. Nikada ne moze biti dokazano da su sredstva i uzroci koji dejstvuju u svijetu samo oni koje mi vidimo, a da drugi uzroci koje ne vidimo, ili cije posljedice ili dejstvovanje nismo vidjeli, niti razumjeli, ne postoje. Na taj nacin je moguce da u jednom, ili više pripadnika covjecanstva, djeluju izvjesni cinioci i sredstva koji im daruju vrlo dug zivot od hiljadu, ili više hiljada godina zivota. Medicina još uvijek nije izgubila nadu da ce otkriti nacin produzetka ljudskog vijeka. U svakom slucaju, takvi prigovori od "naroda Knjige", kao što su Jevreji, hrišcani i muslimani su najneshvatljiviji, jer oni prihvataju cudesa Bozijih poslanika, saglasno svojim sopstvenim svijetim spisima.
Protivnici šhizma, takodje, prigovaraju da, obzirom da šhizam smatra imama neophodnim radi tumacenja naredbi i istina religije i poducavanja ljudi, to je imamova tajnovitost protivurijecna upravo ovoj svrsi, jer imam u skrovitosti koji nije dostupan ljudima ne moze u bilo kom slucaju biti od koristi ili utjecaja. Protivnici kazu da, ukoliko Bog zeli da dovede imama da preporodi covjecanstvo, On je u stanju da ga stvori u potrebnom trenutku i nema potrebe da ga stvori hiljadama godina ranije. U odgovoru se mora reci da takvi ljudi nisu zaista shvatili znacenje imama, jer je u raspravi o imamatu postalo jasno da duznost imama nije samo prosto tumacenje religijskih ucenja i egzotericno poducavanje ljudi. Na isti nacin na koji ima duznost da ljude vodi sa "spoljašnje strane", imam, takodje ima duznost esoterickog vodjenja ljudi. On je taj koji usmjerava duhovni zivot covjeka i okrece dublje vidove ljudskog djelanja ka Bogu. Ocigledno, njegovo fizicko odsustvo, ili prisustvo, nije od utjecaja u ovom pogledu. Imam pazi na covjeka u sebi i u zajedništvu je sa duhom i dušom ljudi cak i kad je skriven pred njihovim fizickim ocima. Njegovo prisustvo je uvijek neophodno cak i ako još nije nastupilo vrijeme za njegovo spoljašnje pojavljivanje i opšti preporod koji on treba da donese.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Similar topicsKo je Ehlibejt :: KO SU DVANESTORICA POSLANIKOVIH NASLJEDNIKA? :: KRATAK PRIJEGLED ZIVOTA DVANAESTORICE IMAMA
Stranica 1/1
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu