ZASNIVANJE VLADAVINE UMAJIDA
Stranica 1/1
ZASNIVANJE VLADAVINE UMAJIDA
Admin Fri Oct 31, 2008 8:22 pm
Zasnivanje vladavine Umajida
Muavija je umro 60/680 godine i njegov sin, Jazid, je postao kalifa, kao rezultat odanosti koju je njegov otac pribavio za njega od strane mocnih politickih i vojnih vodja zajednice. Prema svjedocenju istorijskih dokumenata, jasno se moze vidjeti da Jazid nije uopšte imao religioznu licnost i da je cak i za vrijeme zivota svoga oca bio nemaran u odnosu na islamske principe i pravila. U to vrijeme su njegov jedini interes bili razuzdanost i lakoumnost. Za vrijeme tri godine svog kalifata, on je bio uzrok nevolja koje nisu imale prijesedana u istoriji islama, uprkos svom razdoru do koga je dolazio prije njega. U prvoj godini Jazidove vladavine imam Husein (A.S.), unuk casnog poslanika (S.A.), masakriran je na najokrutniji nacin, zajedno sa svojom djecom, rodjacima i prijateljima. Jazid je usmrtio cak pojedine zene i djecu iz porodice casnog poslanika (S.A.), a njihove glave izlozio u raznim gradovima [107]. Za vrijeme druge godine svoje vladavine nalozio je opšti pokolj u Medini i dao je slobodu svojim vojnicima da u toku tri dana ubijaju, pljackaju i otimaju zene iz grada. U toku trece godine uništio je i zapalio svijetu Kabu.
Sljedjeci Jazida, porodica Marvan je osvojila kalifat, prema podatcima koji su zabelezeni u istoriji. Vladavina ove grupe od jedanaest clanova, koja je trajala skoro sedamdeset godina, bila je politicki uspješna, ali sa pozicija cisto religijskih vrijednosti, bila je oskudna u pogledu islamskih ideala i prakse. Islamskim društvom je dominirao arapski element, i nearapsko stanovništvo je bilo pod vlašcu Arapa. U suštini, stvorena je jaka arapska imperija, koja je sebe nazivala islamskim kalifatom. U tom periodu, pojedine kalife su bile indiferentne u odnosu na vjerska osjecanja do te mjere da je jedan od njih - koji je bio "zastupnik casnog poslanika" (S.A.) smatran zaštitnikom religije - odlucio da bez ikakvog poštovanja u odnosu na islamske obicaje i osjecanja muslimana, izgradi odaju iznad Kabe, kako bi imao mjesto za uzivanje i zabavu za vrijeme godišnjeg hodocašca. Jedan od ovih kalifa je zabelezio da je on cak casni Kur'an upotrebljavao kao metu svojoj streli, a da je u pjesmi ispjevanoj o Kur'anu rekao: "Kada se na Sudnji dan pojaviš pred Bogom, reci mu: Kalifa me je iscijepao".
Prirodno, šhiti, cije se osnovno razmimoilazenje sa sunitima odnosilo na dva pitanja islamskog kalifata i vjerske vlasti, su u ovom mracnom periodu prozivljavali gorke i teške dane. Ipak, uprkos nepravednim i neodgovornim nacinima vladavine u to doba, asketizam i cistota vodja iz poslanikove porodice cinili su šhite svakim danom sve odlucnijim u negovanju svojih vjerovanja. Od posebnog znacaja je bila tragicna smrt treceg imama, Hasana (A.S.), koji je igrao vaznu ulogu pri širenju šhizma, posebno u oblastima udaljenim od centra kalifata, kao što su Irak, Jemen i Persija. Ovo moze biti zakljuceno na osnovu cinjenice da su šhiti, za vrijeme perioda petog imama, prije kraja prvog islamskog vijeka, i manje od cetrdeset godina od Huseinove (A.S.) smrti, iskoristili unutrašnje razlike i slabosti u vladavini Umajida, i poceli da se organizuju, okupljajuci se oko petog imama. Ljudi iz svih islamskih zemalja su pristizali prijed njegova vrata kao bujica da bi prikupili hadise i upoznali islamska ucenja. Prvi vijek još nije bio okoncan kada je nekoliko utjecajnih vodja u vladi osnovalo grad Kom u Persiji, ucinivšh ga šhitskom naseobinom. Medjutim, cak i tada su šhiti nastavili da zivje u najvecem djelu skrivajuci se. Svoj religijski zivot su sljedili tajno, bez javnog ispoljavanja.
Nekoliko su se puta nasljednici poslanika (S.A.) (koji se na persijskom nazivaju sadati) bunili protiv nepravedne vladavine, ali su svaki put bili pobjedjeni i uobicajeno su gubili svoje zivote. Opaka i beskrupulozna vlast toga doba nije zanemarivala ni jedno sredstvo za njihovo slamanje. Tijelo vodje zejdi šhija, Zeida, iskopano je iz groba i obješeno. Nakon tri godine stajanja na vješalima, skinuto je i spaljeno, a pepeo je oduvao vjetar. Šhiti vjeruju da su cetvrti i peti imam bili otrovani od strane Umajida, kao što su drugi i treci imam bili prijethodno pobijeni od njihove strane.
Nevolje koje su donosili Umajidi bile su tako otvorene i neskrivene da je vecina sunita, iako je u principu vjerovala u svoju duznost poštovanja kalifa, trpila bol usljed svoje religijske svijesti i bila primorana da kalife podjeli u dvije grupe. Oni su napravili razliku izmedju "nasljednika Bozijeg poslanika" (khulafa rashidun), koji su bili prva cetvorica kalifa, (Abu Bakr, Umar, Osman i Ali) (A.S.), i drugih koji su zapocinjali sa Muavijom i koji ni u kom smislu nisu posjedovali vjersku cistotu nasljednika Bozijeg poslanika (S.A.).
Umajidi su izazvali toliko mrznje u javnosti svojom nepravednošcu i neobazrivošcu u toku vladavine, da su se nakon konacnog sloma i smrti zadnjeg kalifa Umajida, njegova dva sina i odredjen broj clanova njegove porodice suocili sa velikim teškocama pri povlacenju iz prijestonice. Bilo gde da su se okrenuli niko im nije pruzio utocište. Konacno, posle mnogo lutanja pustinjama Nubije, Abisinije i Badzavaha (izmedju Nubije i Abisinije), u toku kojeg su mnogi od njih umrli od gladi i zedji, stigli su u Bab al-Mandab u Jemenu. Oni su prikupljali sredstva za putne troškove od ljudi prošnjom i uputili su se u Meku obuceni kao nosaci. U Meki su konacno uspijeli da se utope u masu naroda.
Muavija je umro 60/680 godine i njegov sin, Jazid, je postao kalifa, kao rezultat odanosti koju je njegov otac pribavio za njega od strane mocnih politickih i vojnih vodja zajednice. Prema svjedocenju istorijskih dokumenata, jasno se moze vidjeti da Jazid nije uopšte imao religioznu licnost i da je cak i za vrijeme zivota svoga oca bio nemaran u odnosu na islamske principe i pravila. U to vrijeme su njegov jedini interes bili razuzdanost i lakoumnost. Za vrijeme tri godine svog kalifata, on je bio uzrok nevolja koje nisu imale prijesedana u istoriji islama, uprkos svom razdoru do koga je dolazio prije njega. U prvoj godini Jazidove vladavine imam Husein (A.S.), unuk casnog poslanika (S.A.), masakriran je na najokrutniji nacin, zajedno sa svojom djecom, rodjacima i prijateljima. Jazid je usmrtio cak pojedine zene i djecu iz porodice casnog poslanika (S.A.), a njihove glave izlozio u raznim gradovima [107]. Za vrijeme druge godine svoje vladavine nalozio je opšti pokolj u Medini i dao je slobodu svojim vojnicima da u toku tri dana ubijaju, pljackaju i otimaju zene iz grada. U toku trece godine uništio je i zapalio svijetu Kabu.
Sljedjeci Jazida, porodica Marvan je osvojila kalifat, prema podatcima koji su zabelezeni u istoriji. Vladavina ove grupe od jedanaest clanova, koja je trajala skoro sedamdeset godina, bila je politicki uspješna, ali sa pozicija cisto religijskih vrijednosti, bila je oskudna u pogledu islamskih ideala i prakse. Islamskim društvom je dominirao arapski element, i nearapsko stanovništvo je bilo pod vlašcu Arapa. U suštini, stvorena je jaka arapska imperija, koja je sebe nazivala islamskim kalifatom. U tom periodu, pojedine kalife su bile indiferentne u odnosu na vjerska osjecanja do te mjere da je jedan od njih - koji je bio "zastupnik casnog poslanika" (S.A.) smatran zaštitnikom religije - odlucio da bez ikakvog poštovanja u odnosu na islamske obicaje i osjecanja muslimana, izgradi odaju iznad Kabe, kako bi imao mjesto za uzivanje i zabavu za vrijeme godišnjeg hodocašca. Jedan od ovih kalifa je zabelezio da je on cak casni Kur'an upotrebljavao kao metu svojoj streli, a da je u pjesmi ispjevanoj o Kur'anu rekao: "Kada se na Sudnji dan pojaviš pred Bogom, reci mu: Kalifa me je iscijepao".
Prirodno, šhiti, cije se osnovno razmimoilazenje sa sunitima odnosilo na dva pitanja islamskog kalifata i vjerske vlasti, su u ovom mracnom periodu prozivljavali gorke i teške dane. Ipak, uprkos nepravednim i neodgovornim nacinima vladavine u to doba, asketizam i cistota vodja iz poslanikove porodice cinili su šhite svakim danom sve odlucnijim u negovanju svojih vjerovanja. Od posebnog znacaja je bila tragicna smrt treceg imama, Hasana (A.S.), koji je igrao vaznu ulogu pri širenju šhizma, posebno u oblastima udaljenim od centra kalifata, kao što su Irak, Jemen i Persija. Ovo moze biti zakljuceno na osnovu cinjenice da su šhiti, za vrijeme perioda petog imama, prije kraja prvog islamskog vijeka, i manje od cetrdeset godina od Huseinove (A.S.) smrti, iskoristili unutrašnje razlike i slabosti u vladavini Umajida, i poceli da se organizuju, okupljajuci se oko petog imama. Ljudi iz svih islamskih zemalja su pristizali prijed njegova vrata kao bujica da bi prikupili hadise i upoznali islamska ucenja. Prvi vijek još nije bio okoncan kada je nekoliko utjecajnih vodja u vladi osnovalo grad Kom u Persiji, ucinivšh ga šhitskom naseobinom. Medjutim, cak i tada su šhiti nastavili da zivje u najvecem djelu skrivajuci se. Svoj religijski zivot su sljedili tajno, bez javnog ispoljavanja.
Nekoliko su se puta nasljednici poslanika (S.A.) (koji se na persijskom nazivaju sadati) bunili protiv nepravedne vladavine, ali su svaki put bili pobjedjeni i uobicajeno su gubili svoje zivote. Opaka i beskrupulozna vlast toga doba nije zanemarivala ni jedno sredstvo za njihovo slamanje. Tijelo vodje zejdi šhija, Zeida, iskopano je iz groba i obješeno. Nakon tri godine stajanja na vješalima, skinuto je i spaljeno, a pepeo je oduvao vjetar. Šhiti vjeruju da su cetvrti i peti imam bili otrovani od strane Umajida, kao što su drugi i treci imam bili prijethodno pobijeni od njihove strane.
Nevolje koje su donosili Umajidi bile su tako otvorene i neskrivene da je vecina sunita, iako je u principu vjerovala u svoju duznost poštovanja kalifa, trpila bol usljed svoje religijske svijesti i bila primorana da kalife podjeli u dvije grupe. Oni su napravili razliku izmedju "nasljednika Bozijeg poslanika" (khulafa rashidun), koji su bili prva cetvorica kalifa, (Abu Bakr, Umar, Osman i Ali) (A.S.), i drugih koji su zapocinjali sa Muavijom i koji ni u kom smislu nisu posjedovali vjersku cistotu nasljednika Bozijeg poslanika (S.A.).
Umajidi su izazvali toliko mrznje u javnosti svojom nepravednošcu i neobazrivošcu u toku vladavine, da su se nakon konacnog sloma i smrti zadnjeg kalifa Umajida, njegova dva sina i odredjen broj clanova njegove porodice suocili sa velikim teškocama pri povlacenju iz prijestonice. Bilo gde da su se okrenuli niko im nije pruzio utocište. Konacno, posle mnogo lutanja pustinjama Nubije, Abisinije i Badzavaha (izmedju Nubije i Abisinije), u toku kojeg su mnogi od njih umrli od gladi i zedji, stigli su u Bab al-Mandab u Jemenu. Oni su prikupljali sredstva za putne troškove od ljudi prošnjom i uputili su se u Meku obuceni kao nosaci. U Meki su konacno uspijeli da se utope u masu naroda.
Admin- Admin
- Broj komentara : 72
Join date : 2008-10-30 -
Stranica 1/1
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu|
|
|